izabrana dela

izabrana dela

четвртак, 21. септембар 2017.

PISAR TAME – Tomas Ligoti (Najzad na srpskom!)

  
S velikim zadovoljstvom najavljujem skorašnji izlazak vrhunske knjige stravičnih priča pod naslovom PISAR TAME (eng. GRIMSCRIBE) od pisca Tomasa Ligotija kojeg smatram najboljim i najvažnijim živim horor autorom.
O Ligotiju sam već puno pisao. Studiozno, u knjizi POETIKA HORORA: ko je čitao, znaće; ko nije čitao – neznaće. Na blogu takođe možete naći nekoliko mojih tekstova o njemu i njegovim delima: prvo uopšteni napis o ovom piscu, OVDE, a zatim i prikaz njegovog mračno-filozofskog dela THE CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE te, najzad, i prikaz njegovog jedinog romana – i jedine njegove knjige dosad objavljene u Srbiji, pod nazivom NEDOVRŠENI POSAO.
Jedine – sve do Orfelina, i dr Ghoula, koji vam sada ekskluzivno donose zbirku čarobnih, unikatnih, neverovatnih, otkačenih, košmarnih priča koje će vas inficirati, smestiti vam se u svest i podsvest i proganjati vas u jesenjim i zimskim mesecima koji dolaze...
Šta ima u ovoj knjizi?
Prvo što pada u oko jeste artwork by Ivica Stevanović, koji je po ko zna koji put nadmašio sebe! Taman kad smo mislili da od njegove korice za VELIKOG BOGA PANA ne može bolje – on je to dematnovao, isporučivši nove, još sjajnije horor dragulje. Dakle, prednja i zadnja korica, forzec i unutrašnje pregradne ilustracije – sve to od jednog od vodećih domaćih (i svetskih, zaista) ilustratora današnjice.

Zatim, Ligotijeva zbirka PISAR TAME, koju čini sledećih 13 priča:

1. Poslednja arlekinova gozba
2. Naočare u fioci
3. Cvetovi bezdana
4. Neteskurijel
5. Snovi u Nortaunu
6. Mistici Milenberga
7. U senci drugog sveta
8. Čaure
9. Noćna škola
10. Glamur
11. Vizantijska biblioteka
12. Gospođica Plar
13. Senka na dnu sveta

Ovo je crtež koji će biti na prednjoj korici PISARA TAME

Zlokobni klovnovi i jezoviti festivali u američkim zabitima; prokletstvo ljudi koji vide više i dalje od ostalih; sablasni bioskopi i škole u kojima se usred noći održavaju nepojmljivi časovi; gradovi posednuti neshvatljivom izmaglicom i truljenjem; zlokobni filmovi projektovani u polupustim zgradama u mračnom delu grada... Sve to i još mnogo drugih košmara iz fabrike Tomasa Ligotija čeka vas u 320 strana ove izuzetne knjige – jedne od prelomnih u novijoj istoriji horora.

Sve priče preveo iskusni Orfelinov kadar, Sava Kuzmanović.


Onda, tu je ekskluziva: Ligotijev esej UTEHE U UŽASU. Ovaj Ligotijev esej poslužio je kao uvod za omnibus izdanje najboljih njegovih priča, davno rasprodato i danas skoro nenabavljivo (Thomas Ligotti, The Nightmare Factory, Carrol & Graf, New York, 1996). Na molbu urednika edicije „Poetika strave“ Ligoti je odobrio da se taj esej objavi u ovoj prvoj zbirci njegovih priča na srpskom, budući da u njemu Ligoti na jezgovit i mračno-zabavan način iznosi srž svoje poetike horora. Esej preveo Dejan Ognjanović.
Naglašavam: ovaj esej inače NIJE deo zbirke GRIMSCRIBE, nema ga u inostranim izdanjima te zbirke, nego je dr O. uspeo da Ligotija ubedi da nam ustupi pravo na njega, kao na appendix, jer sa Orfelinom uvek dobijate VIŠE!
Zatim, podrazumeva se, tu je opširan pogovor dr Ognjanovića pod naslovom „Tomas Ligoti: Iz dubine najcrnjeg ambisa“ – i ne, ako mislite da je to samo prepisano, ili neznatno izmenjeno poglavlje iz POETIKE HORORA, grdno grešite. U pitanju je sasvim nov i znatno duži rad koji, istina, uzima neke teze i citate iz objavljenog poglavlja, ali ih dalje razvija i obogaćuje novim uvidima i novim citatima, uključujući neke super-ekskluzivne, iz prepiske koju je urednik edicije imao sa ovim piscem!
Na kraju je i opširna Ligotijeva BIOGRAFIJA, daleko najdetaljnija od svega što igde možete naći o ovom misterioznom, povučenom i slabo izučavanom piscu. Garantujem vam da NIGDE, ni na internetu niti u knjigama nećete naći ovoliko iscrpan osvrt na sve najbitnije činioce njegovog života. Mnogi biografski detalji takođe potiču iz prepiske urednika edicije „Poetika strave“ sa Tomom Ligotijem.

Evo, kao tizer, početka mog pogovora.

 Tomas Ligoti: Iz dubine najcrnjeg ambisa 


„Moj stav je da je prokleta šteta što se organski život ikada razvio na ovoj ili bilo kojoj drugoj planeti, i da bol koji živa stvorenja nužno trpe čini samo postojanje neprekidnim i večitim košmarom. Ovaj stav nalazi se u pozadini skoro svega što sam ikada napisao.“
- Tomas Ligoti-


            Pisci horora često se u svesti laika zamišljaju kao mračnjaci opsednuti sumornim i morbidnim temama i idejama, kao osobe daleko od uobičajenih normi tzv. normalnog života i ovozemaljskih radosti. A zapravo, prodorniji pogled na istoriju ovog žanra pokazuje da mnogi autori najznačajnijih horor dela sebe uopšte nisu videli kao pisce strave i užasa, i to s pravom (Horas Volpol, Meri Šeli, Henri Džejms...), a brojni koji su to bili i prihvatali, živeli su vedrim životima lišenim mračnjaštva. Blekvud sa svojom panteističkom ljubavi prema prirodi i akciji, Maken predan promišljanju istorije kao i sadašnjice, a uz to ljubitelj dobrog zalogaja, vina i šetnje, M. R. Džejms sa svojim univerzitetskim aktivnostima, božićnim ritualima sa kolegama i studentima, putovanjima po Evropi i sa ljubavlju prema dugačkim vožnjama na biciklu... I nešto ekscentričniji pisci bili su duboko posvećeni ekstrovertnim, nimalo morbidnim aktivnostima: setimo se Ejkmana i njegove ljubavi prema baletu i operi, a još više strastvenog fanatizma prema vožnji engleskim veštačkim kanalima i višedecenijske aktivne borbe za njihovo očuvanje. Čak i Edgar Alan Po upinjao se da postigne slavu kao pisac i vlasnik-urednik književnog magazina i bio je nepokolebivo posvećent Lepoti i Ljubavi – a ne Užasu i Smrti (koji su nekako, kao protiv njegove volje, stalno iznova curili u njegovo pero). Životni nazori svih ovih autora mogu se definisati kao pretežno vedri i pozitivni.
            Jedan od većih izuzetaka u ovom pogledu predstavlja H. F. Lavkraft, koji je smatrao: „Život je odvratna stvar, a iz pozadine onoga što o njemu znamo vire demonski nagoveštaji istine koji ga ponekad čine još hiljadu puta odvratnijim.“ Ipak, uprkos sumornom svetonazoru, ovaj pisac je verovao u Istinu (u fakte, u istoriju, u egzaktne nauke) i, naročito, u Lepotu; voleo je šetnje i putovanja, i jedino su mu skromne finansije onemogućile da putuje onoliko koliko je voleo, a iz istog razloga nije mogao da utaži ni svoje nezanemarljive gurmanske porive. Imao je u sebi dovoljno optimizma da se čak okuša i u braku, mada je taj amatorni eksperiment, sasvim logično, završio neslavno.
            A onda dolazi Tomas Ligoti, veliki Lavkraftov poštovalac i sledbenik, ali i mračnjak u poređenju s kojim čak i njegov samotni guru kosmičke strave iz Providensa deluje kao savršeno socijalno prilagođeni veseljak kojem je život bio neprestana zabava. Ligoti je od rane mladosti bio „predisponiran da veruje kako je život, u najboljem slučaju, bezvredan, a u najgorem – nepodnošljivi košmar.“ Za njega, „biti živ znači biti uklet svekolikim postojanjem i u isto vreme biti stvorenje koje saučestvuje u toj ukletosti i produžava je.“ Njegov životni kredo glasi: „Sve u ovom životu – sve, ponavljam – košta više muke nego što je vredno. A prosto biti živ je osnovna nevolja.“
Ovo možda nije najbolja osnova za tzv. normalan život, ali zvuči kao prikladno polazište za dobru horor prozu.
(...)

Zatim slede poglavlja s podnaslovima:
Život kao košmar
Horor u srcu horora
U senci nekog drugog, još goreg sveta
i Ima li utehe za pisara tame?

Na kraju je i kratka, srpski-tužna Ligotijeva bibliografija na srpskom koju čine: jedna te ista priča u slabunjavom prevodu objavljena dvaput, i jedan roman u okej prevodu. I to je, do danas, bilo SVE što ste od ovog vrhunskog pisca mogli čitati na srpskom. Orfelin će to promeniti – a ako naša publika pokaže dovoljno ukusa, nećemo stati na ovoj knjizi, kao što nismo stali ni sa Ejkmanom. Nadam se da je ovo tek početak razotkrivanja čarobno-mračnog sveta Tomasa Ligotija pred ovdašnjim čitaocima.
Knjiga PISAR TAME ima 320 strana, tvrdi povez, šiveno, B5 format, sa strane zapljusnuta crnim. Pretplata za nju počinje DANAS 21.09. i traje do kraja oktobra. Cena u pretplati je 1000 din (u knjižarama će biti 1310). Ako poželite da je na vreme sebi obezbedite i da je dobijete poštom na kućni prag, umesto da je teglite u kesama i rancima sa Sajma, sve što treba da uradite jeste da sledite donja uputstva. S druge strane, ako više VOLITE da knjigu preuzmete UŽIVO, na Sajmu, umesto da se kockate sa poštarima – može i tako. Pošaljete novac SADA a knjigu uzmete na štandu ORFELINA na Sajmu knjiga (22-29.10).
Evo detalja.
PRETPLATA
na osmu knjigu u ediciji Poetika strave:
Tomas Ligoti – PISAR TAME.
Puna knjižarska cena ove knjige će biti 1.310 dinara, a u pretplati je 1000 din.
Pretplata traje od 21. septembra do 31. oktobra.
 
U toku pretplate možete naručiti i druga Orfelinova izdanja po pretplatnim cenama:
Edicija Poetika strave
·         H.F. Lavkraft – Šaptač u tami (700 dinara)
·         A. Blekvud – Vrbe (700)
·         M. R. Džejms – Zazviždi i ja ću ti doći (800)
·         R. Ejkman – Hladna ruka u mojoj (1.000)
·         Š. Džekson – Ukleta Kuća na brdu (900)
·         Š. Le Fanu – Karmila (900)
·         A. Maken – Veliki bog Pan (900)

Edicija Gluvo doba
·         D. Ognjanović – Zavodnik (800)

Knjige Ransoma Rigsa
·         Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu (900)
·         Grad pustoduha (900)
·         Biblioteka duša (900)
·         Priče o čudnovatom (900)

Edicija Srpska mitologija
·         Prognana bića (1.900)
·         Buntovnici (1.600)
·         O biljkama, životinjama i predelima (1.600)
·         Iščezli (1.600)
  
Đorđe Kadijević
D. Ognjanović i Đ. Kadijević – Više od istine, Kadijević o Kadijeviću (1.900)

Knjige treba platiti na račun Orfelin izdavaštva, Kosovska 23, Novi Sad (broj računa 220-73108-85), a pretplatnik svoje podatke (ime i prezime, adresa i broj telefona), kao i naslove knjiga na koje se pretplatio šalje na: orfelinns@gmail.com.

Knjige isporučujemo poštom na adresu koju naznačite a poštarinu plaća Orfelin.


недеља, 17. септембар 2017.

Razgovarao sam sa Dejvidom Linčom

 

            U Beogradu tokom celog septembra možete pogledati izložbu umetničkih fotografija koje je načinio Dejvid Linč. Izložba, na tri nivoa u KCB-u (ne propustite podrum!), pod naslovom „Small Stories“ sadrži divne crno-bele košmarne, hororične i tajanstvene radove koji savršeno u formi fotografije korespondiraju sa imaginarijumom ovog umetnika nama najpoznatijeg kao reditelja. 

Ekskluzivno u KCBu
– Izložba fotografija Dejvida Linča MALE PRIČE

01.09 - 30.09.2017
12:00-20:00
Galerija ARTGET
Galerija Podroom
Likovna Galerija

Izložbu čini 56 crno-belih fotografija velikog formata  sa svim odlikama njegovih filmova: čudesno preplitanje realnih referenata i fantazmagoričnih intervencija i kompozicija. Ovom izuzetnom i konzistentno osmišljenom izložbom želi se pružiti uvid u Linčovo vizuelno stvaralaštvo s kojim srpska javnost nije imala prilike da se upozna za razliku od njegovog kinematografskog opusa, koji ima kultni status.
Male priče, koje su producirali Galerija Item iz Pariza i Evropska kuća fotografije, u kojoj je izložba premijerno prikazana 2014, ekskluzivno će, po autorovoj želji, biti prikazana samo u sva tri galerijska prostora KCB-a, i nigde drugde u okruženju. 


Prosto rečeno, ako volite njegove filmove iz pravih razloga – ako kapirate njegov mračno-tajanstveni svet snova, mistike i jeze, ali i zanosne i prilično opasne lepote – onda će vam goditi i ove slike. Svaka od njih nosi poneku „malu priču“, a mnoge od njih vrlo su bliske pričama strave...
Ima tu atavističkih kreatura izvučenih iz ko zna kakvih dubokih slojeva podsvesti, iz kolektivnog nesvesnog, to su terate (lat. terata) donekle srodne onima sa crteža O. O. Spera, ali deluju još primarnije jer su isprane od glazure mita, ezoterije i okultizma. Nema tu ni satira, ni Pana, ni veštica, ni zlih čarobnjaka – ovo su primarni, primordijalni entiteti, Bez Imena, bez nacionalnosti, bez rase, neodređeno humanoidni ali ne nužno ljudski.

Ovo je the stuff that (bad) dreams are made of – praiskonska glina jedva nešto malo umešena i poluuobličena, ali bez vidljivih otisaka prstiju koji bi im, u kasnijim fazama izrade, podarili ograničavajući identitet.
Ovo su face bez izraza – i jezive ponajviše zato što NEMAJU izraz (ne keze se, ne mršte, ne beče kao na nekom horor posteru ili omotu hevi metal albuma), a opet deluju preteće, uznemirujuće, intrigantno, tajanstveno... Ukratko, ovo je prava strava, a Linč ume da je uhvati kao malo ko u istoriji filma. ERASERHEAD, anyone?
Kada sam prošle nedelje svratio do Beograda na još jednu promociju knjige VIŠE OD ISTINE, iskoristio sam priliku da posetim i ovu izložbu i nauživam se u Linčovim foto-radovima koji izgledaju kao da su nastali korišćenjem kamere za fotografisanje snova.
Mnoge Lynch-related fotke u ovom blog-postu načinio je Dušan Mladenović (Veseli Četvrtko) kojem dugujem zahvalnost što mi ih je ustupio. Još veću zahvalnost dugujem mu što je na vreme kupio karte za događaj održan 12.09. s početkom u 19h, kojom prilikom je prikazan dokumentarac o transcendentalnoj meditaciji (kojom se Linč bavi) a nakon toga – ono što me daleko više zanimalo: razgovor sa Linčom preko Skajpa!
Jeste! Iako ovaj velikan nije došao lično u Beograd (kako smo se jedno vreme nadali), imali smo privilegiju za next best thing: nekih 45-60 minuta razgovora s publikom koja je te večeri došla u DKC. Karte su bile rasprodate i mnogi su ostali van, ili su stajali sa strane ako su ušli preko veze! Naravno, iskoristio sam ovu unikatnu (?!) priliku da Linču postavim i par direktnih pitanja, pa evo mojih utisaka sa te večeri, kao i video-snimka razgovora s njim, koji je takođe kako-tako usnimio D.M.

* Film
Na temu transcendentalne meditacije, bio je klasična sektaška tvorevina, dobro napravljena propaganda sa Linčom u glavnoj ulozi. Videli smo ga kako spretno i iskusno odgovara na razna pitanja širom sveta – uključujući i neka neprijatna (npr. zašto je gostovao u zlikovačkoj totalitarnoj državi Izrael). Iz toga se vidi da je izuzetno vešt govornik, zaista zadivljujuće koliko se ne da zbuniti, koliko je siguran, uvek u svakoj prilici se dočeka na noge a da mu se cool stav nimalo ne poljulja, ni u glasu, ni u izrazu, ni u sadržaju odgovora. Da nije tako veliki umetnik mogao bi biti izuzetan političar. Ili vođa sekte...

            * Publika
            Iako masovna, i pretežno sektaška (malo sam filmofila koje znam sa filmskih dešavanja primetio u publici!), bila je na zadovoljavajućem nivou. Bojao sam se da će pitanja biti glupa – a uglavnom nisu bila! Bojao sam se da će ljudi biti stidljivi i da će malo ko smeti da izađe pred Linča i obrati mu se: naime, najčešće se na tribinama na kojima učestvujem desi da ukleto pitanje „Ima li pitanja iz publike“ završi muklim mukom od sve muke mrtvog mora Srbije. 
Srećom, ovog puta bilo je zaista puno pitanja, i mnogo onih koji su izašli na pozornicu i pred laptopom, „licem u lice“, pitali Linča šta su imali. Oni stidljiviji činili su to preko posrednika koji su zapisivali pitanja pa ih čitali Linču. Jedan se čak zanimao za tajnu njegove frizure. Kaže Linč: „Ne perem kosu, i slabo se tuširam; zato imam malo prijatelja.“ Uz smeh.

            * Linč
            Tamo negde oko 1997. nabavio sam pregenijalnu knjigu CRONENBERG ON CRONENBERG i slistio je s najvećim uživanjem, diveći se slojevitim i dubokim auto-uvidima u sopstveni opus od strane mog tada omiljenog redtelja. Očekujući more of the same, kupio sam tada LYNCH ON LYNCH – samo da bih bio bolno frustriran time koliko je malo ta knjiga nalikovala onoj prethodnoj. Linč, naime, ODBIJA da tumači svoje filmove, da govori o njihovim temama i idejama i simbolici i značenjima... I tako sam dobio knjigu koja baca vrlo slabo, mutno svetlo na to zašto ga inspirišu baš te ideje, zašto pravi baš takve filmove... Vremenom sam se u taj njegov stav dodatno uverio u brojnim intervjuima koje sam mu video na netu, i sve tako ostalo je do današnjih dana.  
Prosto rečeno, svako ko je Linča pomnije pratio (kao ja), znao je da je obično gubljenje vremena pitati njega šta mu znači ovo ili ono, koji je smisao ovoga ili onoga, zašto je stavio ovo ili ono a ne ONO u neki svoj film, da li su njegova dela metafora za ovo ili parabola za ono, šta misli o položaju žena ili radnika ili gejeva ili zapadne civilizacije itsl. jer se njegovi odgovori na takva pitanja (zašto ovo? šta znači ono?) svode na:
            „I don't know.“
            „The idea came to me, I fell in love with it and so I just did it.“
            „What do YOU think?“
            Zbog toga je zajebano intervjuisati takvog čoveka. Šta da ga pitam a da NE dobijem varijaciju na pomenute odgovore?
            „Ko/šta je Džudi?“ - „What do YOU think?“
            „Šta se desilo na kraju Twin Peaksa?“ - „I don't know.“
            „Zašto ste Kupera podelili na sve te Dagije, Ričarde, Zle Kupere i ostale?“ - „The idea came to me, I fell in love with it and so I just did it.“
            Moji prethodnici su se već opekli te večeri na sličnim stvarima. Jedan je pitao: „Will there be the 4th season?“ Odgovor, otprilike: „It's too early to tell... It would take a while anyway. It took me 4,5 years to make the 3rd season.“  
Drugi (ili taj isti? Ne znam, drao se odnekud iz publike) je pitao: „What happened to Audrie Horn?“ Odgovor: širok Linčov smeh od uva do uva, kao mačak koji je upravo progutao kanarinca. A onda, odgovor: „Ask him what HE thinks happened?“
Evo snimka toga:

I tako, na kraju, nisam ga pitao ono što me je najviše kopkalo, nego ono što sam mislio da može dobiti koliko-toliko konkretan i elaboriran odgovor.
Evo kako je izgledao moj razgovor s Linčem. Usnimio ga je D.M. ali je nevešto propustio da snimi početak, pa fali jedno 5-6 sekundi na samom početku, tokom kojih sam Linču kazao:
„Hello, Mr. Lynch. I have a great respect for your work and for yourself as an artist and as a person.“ Kraj ove rečenice se čuje, a onda sve ostalo što sledi možete videti i čuti ovde:


            Ili ako kliknete OVDE.

            Ko je slab na uhu ili prosto kome je lakše da ČITA nego da sluša engleski, evo transkripta:

„Hello, Mr. Lynch. I have a great respect for your work and for yourself as an artist and as a person.
My question for you is: if your message is positive, if it's about transcendence, unity, consciousness and so on, how would you explain or do you have any idea why is the imagery of horror, of darkness, of evil, so prominent in your work?“

„It's just like I said. I fall in love with certain stories and, you know, no one is forced to see these things, but there is thrill knowing you suspend your disbelief and try to make it as real as possible, but way back in the back of your mind, way back, sometimes, you know it's a film, but you wanna have an experience. And so you build these things so that people can go into a world and have experience. And sometimes there's fear, sometimes there's great elation, sometimes there's sadness, sometimes there's joy, or whatever and it's... it's a story. And it holds all these very different things. So they do hold dark things and frightening things but they do also hold, you know, humorous things and uplifting things... It's a story.
In the so-called real life, I try to tell people about things that bring an end to suffering and worry and stress and depression and all this stuff, but in the films I get ideas that I fall in love with and a lot of them hold dark things.“

„And one more, very brief. Have you encountered, in your special states of consciousness, in meditation or anything, any kind of existence of entities or intelligences that are not human? And do you believe in the existence of something like that?“

„No, I've not ever seen an alien or any kind of thing like that... I've experienced many fantastic things in meditation and out of meditation, but it has to do with kind of expansion, with positive and blissful things, so... And I did experience - I think I said it in the film – before I started meditating, I was filled with anger, and I had a lot of self-doubt and not a lot of self-assuredness and when I started meditating, the anger just lifted away. I didn't even know who lifted it really, I just stopped getting angry at my first wife and she was the beneficiary of that. She walked right away.
So, it's a real thing. Negativity goes away, gold comes in from within, and it's so good for the human being.“

„But are there those entities? Not as metaphors but as actual existences?“

„I don't know anything about those things. And the thing is, they say the field of relativity is huge. Unbelievably huge. Every single thing in the field of relativity has a lifespan, but that field that underlies the field of relativity is immortal, always there. Always full. And there's the Vedic description of it, it is Nitya Parasheya (?), meaning it's eternal and uncreated. No one created this field that's transcendent, it's always been and always will be, and it's our home, it's our Self, with a capital „S“. Know thyself. This is that thing. Don't worry about any entities. Don't get caught up in the marketplace, like maharishi said, go to the Palace. Get to the palace, that's the treasury within, and everything will take care of itself.“

„Thank you, Mr. Lynch, and keep up the good work!“   


Eto, tako je to zvučalo. Nije loše, utoliko što sam uopšte imao privilegiju da skoro 5 minuta pričam s Linčom i koješta ga priupitam, i utoliko što je bio razdragan i zabavan tom prilikom.
S druge strane, ne mogu reći da sam zadovoljan odgovorima, jer u oba slučaja je izvrdao i nije mi kazao ono što sam ga pitao. To je još jasnije ako ČITATE. Recimo, ja ga lepo pitam otkud toliko MRAKA I ZLA I NASILJA u njegovim filmovima, a on mi priča svoju staru otrcanu priču o tome kako mu dolaze svakakve ideje i on se zaljubljuje u njih pa ih onda radi. OK, to mi je jasno ali ZAŠTO BAŠ TE (MRAČNE I HORORIČNE) a ne neke druge, bliskije njegovim navodno vedrim i veselim Mahariši nazorima? Naravno da je mrak i zlo deo života, pa će se naći u svakoj priči, ali moje pitanje nije otkud UOPŠTE zlo i horor u njegovim filmovima, nego zašto su toliko PROMINENTNI. Na to mi nije odgovorio.
Drugi odgovor je još gori. Ja ga pitam da li je u svojim meditacijama i transcendencijama naišao na neke entitete – namerno sam tako rekao, da ne uplićem anđele i demone itsl. i ne navrćem vodu na neku religioznu vodenicu, jer to od njega i ne očekujem; ali nadao sam se da će, možda, otkriti da je naslutio i postojanje nečega kao što su „lodge spirits“ (da ih tako nazovem) iz Tvin Piksa, da je možda ponešto od tih džinova i patuljaka i drveća koje govori poteklo iz njegovih bluđenja po ko zna kojim stanjima (ne)svesti.
Umesto toga, on mi je izneo tipičan sektaški, vrdajući odgovor: „Pusti ti, sinko, entitete i samo meditiraj pa će ti se otvoriti vrata Zlatnog hrama jedinstva i svesti i svega postojećeg...“
No, dobro. Šta sad. Linč deluje vitalno i žilavo, i neka ga Azatot poživi još 100 godina, pa ko zna, ako nekad budem imao malo više vremena s njim nasamo, u 4 oka, naživo, pokušaću sa malo intenzivnijom primenom mojih trejd-mark inkvizicijskih metoda. Ali, odmah da kažem, iz svega što sam o njemu pročitao i video i čuo, ne nadam se da će taj ikada i ikako i u ma kojim uslovima biti naveden da otkrije VIŠE nego što inače želi, a to nije mnogo.
Da li je ovaj razgovor nešto promenio u mom odnosu prema Linču?
Pa, uh, recimo da sam blago razočaran tim njegovim Mahariši sektašenjem i predstavljanjem meditacije kao univerzalnog odgovora na sve muke i nevolje i probleme, kao i njegovim olakim otpisivanjem muka i nevolja kao lako rešivih stvari; previše vulgarnog optimizma za jednog takvog „mračnjaka“... S druge strane, i dalje ga poštujem kao retko stabilnu i cool osobu, kao veseljaka i zajebanta i trola kakvom nema ravnog...
Ali, dobro, više o Linču u mom upcoming osvrtu na TWIN PEAKS.

Za kraj, evo jednog detalja o njegovim pradavnim iskustvima u Srbiji i okolini:


            A evo i još nekoliko dešavanja vezanih za Linča koja možete poželeti da posetite ovih dana ako ste u Beogradu:

UTORAK, 19. SEPTEMBAR – Galerija Artget
19.00 – Razgovor: Male priče o Dejvidu Linču
Razgovaraju: Maja Uzelac, rediteljka,
Petar Jevremović, psihoanalitičar
i Zvonko Karanović, pisac

 
PETAK, 29. SEPTEMBAR – Galerija Artget
19.00 – Razgovor: Tvin Piks: Šta se zapravo desilo?
Razgovaraju: Bojan Vuletić, filmski reditelj,
Vladan Petković, filmski kritičar,
Dragan Dimčić, filmski montažer i teoretičar.
Razgovor vodi Stefan Arsenijević, filmski reditelj i urednik filmskog programa KCB-a


            Ako neko od čitalaca ovo overi, snimajte, slikajte, šaljite osvrte...

четвртак, 14. септембар 2017.

ZAVODNIK by Harvester



            Sajt Goodreads je dobra i korisna stvar za knjigoljupce; to ste valjda do sada i sami primetili. Ako postoji osoba među mojim čitaocima koja još nije bila na tom sajtu, u jednoj rečenici opisao bih ga ovako. Ono što je IMDB (Internet Movie DataBase) za filmove i filmofile, to je Goodreads za knjige i knjigofile.
Žao mi je što nemam vremena ni motivacije da sad još i tamo pišem opširne kritike i osvrte (jedva postižem i ovo za blog), ali ima ljudi toliko dokonih da na tom sajtu ostavljaju čitave sitne knjige u formi komentara ispod tuđih knjiga. Jedan od takvih je i Aleksandar Janjić, nekima poznatiji kao „Harvester“, a najpoznatiji kao povremeni saradnik ovog bloga.
            Ali, ako mislite da je samo zbog te saradnje o mom romanu Zavodnik napisao super-blagi, tj. „ortački“ prikaz, varate se. Uostalom, on dobro zna da tako nešto ne treba da očekuje ni od mene, u slučaju da ikada završi svoj ROMAN O ZMIJAMA (a.k.a. Užasno prokletstvo) i bude dovoljno neoprezno-optimističan da ga ponudi uvidu javnosti.
            Ukratko, evo šta je Janjić pre nekoliko dana napisao na Goodreadsu, a ja sad otuda prenosim jer mislim da tekst vredi toga da ga pročita više od desetak namernika.

Zavodnik
by Dejan Ognjanović

Aleksandar Janjic's review
Sep 04, 2017

really liked it
****/*****

Na samom početku ću malo da zakeram. Naime, zadnje korice knjige, iako jasno i lijepo opisuju o čemu je knjiga i nagovještavaju njenu atmosferu, sadrže, da budem malo grub, lažno reklamiranje određene vrste, slično onom na koje sam naletio u knjizi Pesma boginje Kali Dena Simonsa.

"Pripremite se za stravu kakvu niste osetili još od slušanja bakinih strašnih priča, od detinjih košmara i prvog gledanja Leptirice..."


Iskreno, uprkos svim kvalitetima knjige, vjerovatnoća da ćete prilikom njenog čitanja da osjetite bilo kakvu stravu je relativno nikakva. Na kraju krajeva, to i nije logično da se očekuje od gomile crnih slova na bijelom papiru, da su to ne znam kako dobro raspoređena slova, tako da to nikako ne smatram manom same knjige, ali smatram manom njenih zadnjih korica. Jedine stvari sa papira za koje se sjećam da su u meni izazvale bilo šta slično efektu gledanja nekog jezivog horora su knjiga Survivor Džejmsa Herberta (bila tamo neka vrlo jeziva lutka, brrrr), priča Pacovi u zidovima H. F. Lavkrafta i dva stripa sa Zagorom, jedan je dal Invazija Akronijana dal Na granici stvarnog, zaboravio sam, kad se u Tonkinoj pećini pojavi džinovski šišmiš, a drugi sam zaboravio koji je, znam da je bila vizija nekakvih zombija i da je bilo vrlo jezivo.



No uglavnom, da se mi vratimo sa korica na ono što je unutra. Mladi (or is he?) asistent iz Niša motivisan željom da malo osjeti draži prirode i života van gracke vreve (kao i masnom novčanom ponudom) odlazi u neku zabačenu polunapuštenu selendru ne bi li tamo učio engleskom jeziku dvoje jedanaestogodišnjih blizanaca kojima je otac umro pa se sad nalaze pod patronatom babe Grozde, žene primitivne i tvrdoglave (TM), koja ima svoje sasvim jasno određene ideje kako stvari treba da funkcionišu u vezi sa pomenutom đecom. Neće biti preveliki spojler ako kažem da između tvrdoglave babe i ne mnogo manje tvrdoglavog fakultetskog dođoša neminovno nastupljuje određeni personaliti kleš.

Naravno, takav personaliti kleš sam po sebi eventualno bi mogao da bude nešto što ulazi u užu konkurenciju za NIN-ovu nagradu, no srećom autor knjige se na tome zaustavlja već radi ono što bi naši pisci (a i umjetnici druge sorte) morali mnogo češće da rade, a to je dakle da dohvati to selo, te šume, drveće, izvore, kuće čitave, polusrušene i skroz srušene, zrikanje zrikavaca i cvrčanje cvrčaka, lajanje kerova svezanih i lutalica, prašnjave puteve natovarene oštrim kamenjem i ovčijim minulim radom, dakle sve to skupa da uzme i nalijepi na to sloj natprirodne strave koji u stvarnosti (valjda?) ne postoji, ali apsolutno savršeno mu pristaje i što toga nema u stvarnosti tim gore po stvarnost. Mislim da je sama činjenica da je knjiga o nečemu ovakvom vrlo bitna jer smo dobili baš baš baš autentičan srpski horor, makar u književnoj formi kad već ljudi koji se bave filmovima vole da snimaju... nešto drugo. Odmah, naravno, da napomenem da ako smatrate da je nešto samo zbog toga što je horor (iliti strava i užas) po definiciji inferiorno "ozbiljnim" "umjetničkim" dramama, ondak najvjerovatnije niste publika za ostatak ovog teksta. 


U prvom poglavlju opisan je dolazak u selo i prvi susret našeg mladog i naivnog asistenta sa svijetom potpuno drugačijim od onog u kome je proveo život. Tu su vrlo detaljni opisi svih onih seoskih karakteristika koje sam naveo gore i to poglavlje sam najduže čitao, ne zato što je ne daj Bože sporo ili dosadno, već upravo suprotno - zato što sam malo malo pa evocirao uspomene iz djetinjstva čiji sam dio proveo u jednom takođe vrlo krasnom selu (minus, je li, natprirodna strava), kod svoje babe (wait for it...) Grozde (!!!) i sve to poredio sa utiscima junaka ove knjige koji prolazi tuda i upija te utiske i onda ih prenosi na stranice knjige. I taman kad je naš heroj bio veoma zadovoljan okolinom u kojoj će provesti narednih mjesec dana, sačeka ga 'ladan tuš u vidu skučenog aranžmana za spavanje u kući, kao i nedostatka, ovaj, tuša. 


Taj momenat mi se mnogo svidio, jer je njegova reakcija identična onoj koju bih ja imao da se sad nađem u toj situaciji. Kao malom to mi nije smetalo, ali sad nikakvo vedro nebo puno zvijezda ni svježe neprskane jabuke sa obližnje jabuke ni misteriozni putići koji jedva čekaju da ih neko istraži ne bi mogli da izbrišu to da moraš da koristiš nekakav čučavac il da se pereš u nekakvom kotlu s lonac za vodu. Čist vazduh je brate čist vazduh, ali kupatilo je brate kupatilo. S tim u vezi, mogu na ovom mjestu da to spomenem dok nisam zaboravio, humora u knjizi ima, ali uglavnom u pripovjedačevim komentarima ("još jedna žrtva trulog srpskog školstva") a manje u samim događajima, mada se nađe i tu ponegdje (zgodan primjer koji mi pada na pamet je pred kraj knjige, kad Vidoje planira nešto da uslika preko mobilnog i pošalje sliku sinu "da ga smiri", kontam druže, to SIGURNO ima da ga smiri :-) ).


U samu radnju neću detaljnije da ulazim. U najnajkraćim crtama - okolina je sumnjiva, dječica su takođe pomalo sumnjiva, baba s druge strane uopšte nije sumnjiva jer nije dovoljno prefinjena ličnost za tako nešto, tu je i čudno ponašanje malobrojnih preostalih seljaka kad im se spomenu članovi porodice kod koje naš junak noći, pa čak i oni pokojni, izuzimajući Grozdinog muža Radomira (koji, gle čuda, ima isto ime kao moj pokojni deda s očeve strane), o kome uglavnom niko nema ništa loše da kaže. Kako vrijeme prolazi i kako naš junak više saznaje njuškajući okolo, shvata da se Grozda i dječica očigledno nisu baš SASVIM pomirili sa smrću sina sleš oca. Knjiga je, kao i Naživo (prethodni Dejanov roman), pravi pejdž trner. Iako po ovoj Gudrids evidenciji izgleda da mi je trebalo nekih četiri dana za čitanje, tu treba uzeti u obzir početak čitanja kasno u noć, dosta fakultetskih obaveza i naravno evropsko prvenstvo u košarci, što je sve uticalo da se to malo produži. Ali eto, recimo juče, kad sam imao malo više vremena, slistio sam mislim nekih sto pedeset i kusur strana i teška srca sam ostavio posljednje poglavlje za danas jer sam morao da spremam zadatke za neki nesretni ispit. Ovde nema suvišnih opisa, nema nepotrebnog baljezganja i filozofiranja, a junakova zapažanja su zanimljiva čak i kad nisu u skroz direktnoj vezi sa temom knjige (prvenstveno ona za temu za magistarski). Šta će da se dešava dalje u knjizi sigurno možete da naslutite bar otprilike, jer ste sigurno već vidjeli komentare gdje se ona poredi sa Okretajem zavrtnja Henrija Džejmsa i to poređenje nije bez vraga, čak i autor imenima svojih blizanaca direktno proziva đecu iz Džejmsovog klasika. Majls - Miles - Miloš. Flora - Biljana, get it? Heheheee... Ima tu i povremenih podsjećanja na neke druge horor klasike, recimo jedna od glavnih misterija u knjizi nije sasvim nenalik nečemu iz japanskog filma Ring, ali evo već prije pola sata sam obećao da neću dalje o radnji, pa ću sad konačno da prekinem.


Ovo svakako nije neko superjednostavno djelo, jer iako je na površini natprirodna strava (iliti, po srpski, horor), postoje barem još dva aspekta sa kojih ono može da se posmatra, koji daju dobar materijal za analizu onima koji vole socijalne i psihološke teme. Naravno, takvi se neće baviti analizom ove knjige jer ih odbija natprirodna strava, hehehe. Elem, to bi bilo otprilike sljedeće:

1. Knjiga, nezavisno od horor elementa, može da se čita kao slikovit opis propadanja sela u Srbiji i okolnim državama. Znate već ono, moderna vremena, svi oće da idu u grad, ostaju samo starci, pa oni umru i onda ostanu pusta dvorišta sa kerovima, pa kerove onda puste da lutaju po selu i sl., a kuće se ruše itd.


2. Natprirodna strava notnjithstanding, siguran sam da bi onaj ko to žarko želi ovde mogao dobro da zaglibi u analizu duševnog stanja pripovjedača i da debelo posumnja u njegovu objektivnost. Jer iako se ovde, kako knjiga prolazi, dešava sve više i više stvari, čini mi se da je malo toga toliko nedvosmisleno da ne ostavlja nimalo prostora za jednostavno pripisivanje herojevoj bujnoj mašti (naročito kad imamo u vidu pritisak teme za magistarski (vi koji ne radite na fakultetu samo se smijte, ovo je zapravo vrlo ozbiljna stvar) i sudar po prvi put, ili bar po prvi put poslije veoma dugog vremena, sa jednom tako različitom okolinom). Nažalost, ovo ne mogu da analiziram detaljno, jer nestaće mi raspoloživih karaktera, a ionako sam namjerio da ovo bude tekst sa što manje spojlera, ali eto ako ste već došli dovde, a još niste počeli da čitate knjigu, a planirate, budite dakle pažljivi. E sad, kako sam ja površan čovjek i dublja značenja me manje zanimaju, u ostatku ovog već predugog (a ni blizu gotovog) rivjua pozabaviću se onim što je u knjizi, što bi se reklo, na prvu loptu. Dakle, smatraćemo da se ovde stvarno dešava jezivi horor i da vidimo kako se naš pisac i naš protagonista snalaze u tom hororu.


Prije svega, između pisca knjige i njenog protagoniste je vrlo teško napraviti razliku - na kraju krajeva, sjetićete se i da se u Naživo Dejan nije satro od distanciranja od glavnog lika, nego ga je čak i nazvao Dejan. Ovde glavni lik nije imenovan (ili se bar ja ne sjećam da jeste), ali gomila drugih karakteristika jednostavno nas čekićem po tikvi primorava da u njemu vidimo upravo samog pisca. Za one koji su samo površno čuli za njega, tu su biografski podaci kao npr. posao na Filozofskom fakultetu u Nišu. Za one koji bolje poznaju njegov književni opus i prate mu blog, tu je takođe autobiografska epizoda sa zlom mentorkom i već pomenutim magistarskim radom, a oni koji su imali priliku da ga lično upoznaju prepoznaće čak i neke karakteristike koje su možda (MOŽDA) i nesvjesno završile u knjizi, kao npr. komentar kako "nema zamjerki" na ručak ili kako mu je neophodan potpun mir i tama da bi spavao kako treba. Otkud ja znam ove pikanterije o piscu knjige? Eto znam, ajd šta je? Elem, teško je glavnog junaka ove knjige NE zamisliti kao njenog pisca, što sa jedne strane može možda da predstavlja određeno urušavanje imerzije, ali s druge strane možda i nešto upravo suprotno. Stavljanje pravog lika u izmišljena (valjda su izmišljena, majku mu) dešavanja ima nekih svojih čari, kao ono kad sjedneš s društvom oko logorske vatre i pričaš šta si lično "doživio", a ono masno lažeš na kilometre. Sve je to naravno tako dok se odjednom iz čista mira kao grom iz vedra neba ne pojave frigin' KOVRDžE (!!!!!!!!!) i u pulpu rasture svaku sličnost dr Dejana Ognjanovića sa osobom koja se kroz stranice knjige nateže sa ludom babom i neposlušnom dječurlijom.


Od vrhunske važnosti za svaku horor priču, ma u kakvoj formi ona dolazila, jeste uvjerljivost ponašanja protagonista. Koliko god popustljivi bili i uzeli u obzir sve stresne situacije i obavezu brzog reagovanja u njima i sl., preko nekih gluposti se jednostavno ne prelazi. Recimo u filmovima sa duhovima najviše me nerviraju likovi koji i nakon što je i potpunim IDIOTIMA jasno da je neka gadna jeza posrijedi, odlučuju da ostanu u ukletoj kući jer eto zato. Ili imbecili koje proganja maskirani ubica koji jedva čekaju da se RAZDVOJE. Ili ljudi koji tek tako pozivaju nepoznate u kuću ne znajući da ovi mogu da budu VAMPIRI, pošto vampira morate lično da pozovete da bi mogao da uđe. Ne zovite nikog u kuću, period. Šta ima ko da vam dolazi? Nađete se brate u kafani. Elem, malo sam odlutao. Sa zadovoljstvom konstatujem da našem liku s ove strane nema mnogo toga da se zamjeri. Imam nekih maleckih primjedbi na neke reakcije (o tome kasnije), ali to nema veze sa onim glavnim, a to je OSTANAK u selu. To je primjedba koja bi kao potencijalan problem mogla da se javi nekom čak i prije čitanja knjige (ako je taj neko već imao iskustva sa nekim drugim ostvarenjima iz žanra) - ako se već dešavaju jezive stvari, što se naš heroj lijepo ne spremi pa put pod noge i pravo u Niš? U knjizi je autorov, pardon, junakov, ostanak opravdan sa najmanje dvije različite strane: Prvo, tu je briga o djeci i želja da im se pomogne, a to je pomoć koju je nemoguće pružiti naglo i na silu. Drugo, sve do samog kraja dešavanja su, iako uznemirujuća, takva da heroj nema razloga da osjeti da mu je život direktno ugrožen. Pored toga, tu bismo još mogli da navedemo i radoznalost i želju da se riješi misterija. Sve u svemu, ništa slično klasičnom idiot-motivu tipa "ganja ih čudovište, a oni i dalje snimaju" ovde nećete naći.


U osnovnim, dakle, crtama, kvalitete ove knjige bismo mogli da sumiramo kao vrlo zanimljivu priču sa sočnim opisima iz kojih prosto možete da udahnete (i čak povremeno opipate ili namirišete) ambijent, sa odličnim tempom i likovima u čije se karaktere (jel ovo pleonazam?) autor udubljuje taman onoliko koliko je neophodno za priču. A sad, nažalost, opet moram malo da zakeram, i to ovog puta ne u vezi sa koricama, nego u vezi sa onim što je između njih.



Odnosno, da budem precizniji, ovo ako i može da se nazove zakeranjem, to je zakeranje za koje priznajem da je potpuno subjektivno. Ono što sam gore piskarao je moj pokušaj da navedem neke objektivne kvalitete knjige, sad koliko sam u tome uspio to je druga stvar. Ovo što sad slijedi je kao da nekom ko piše knjigu o vukodlacima zamjerate što ne piše knjigu o vampirima, jer vam se vampiri više sviđaju, ali eto ajde da prođemo i kroz to. Napomena je samo da ako razmišljate da li da čitate knjigu ili ne, a igrom slučaja uzimate u obzir ovo što ja piskaram ovde, treba da se orijentišete na ono gore, a ne na ovo dole.



Dakle, moram priznati da su mi je sama tematika knjige bila nekako nedovoljno "grandiozna" da bi ostavila utisak kao recimo, pffffff, Odiseja u svemiru ili Na plaži ili Gospodar muva ili neki sličan klasik. U pitanju je priča o "običnom" mračnom prisustvu sa dosta limitiranim područjem djelovanja, za razliku od npr. Naživo, gdje je glavni junak jurio po raznim gradovima i istraživao jedan ipak dosta globalniji fenomen. Opet, za Zavodnika ne mogu da kažem da je objektivno slabiji od Naživo, samo jednostavno skoro sve radi potpuno drugačije. I kad sam listao posljednja dva lista knjige, mislio sam "Čekaj brate, zar je već kraj, pa ne može to tek tako, ima još dosta toga što moraš da nam ispričaš!" i nakon čitanja sjeo sam sa tim jasnim utiskom nedovršenosti svega da ovo pišem, da bi mi bukvalno u toku pisanja teksta sinulo da je možda kraj knjige sapravo savršen i upravo onakav kakav i treba da bude (!) Biće neophodna repriza posljednjih stranica, a vjerovatno i cijele knjige.


Još dvije subjektivno-objektivne zamjerke, pa da se tornjam, jer moram nešto da pojedem:

1. Nikako mi ne ide u glavu ponašanje protagoniste prilikom dvije skoro pa ključne scene u knjizi - naime, prilikom prvog dolaska Miloša i Duleta u napuštenu kuću i prilikom susreta sa Milošem i Biljanom na Zavodniku. Prvi događaj autora vrlo malo potresa i jedva da ga kasnije i spomene, dok zbog ovog drugog načisto frikautuje, iako je bar meni ovo prvo bilo mnogo gore.


2. Na strani 209: "Svinje i dalje žderu pomije, papaka uronjenih u sopstveni izmet". Nisam baš ekspert svinjar, ali koliko mi je poznato svinje su (suprotno možda vladajućem mišljenju) zapravo vrlo čiste životinje koje apsolutno ne vrše nuždu tamo gdje spavaju ili jedu. Valjaju se po blatu, to da, ali po izmetu jok. Ako se ove ponašaju drugačije, za to bi morao da postoji neki dobar razlog.

Gladan sam, odoh da jedem.

***


Toliko od Janjića.

Ali, ako ste dovoljno radoznali, bacite pogled i na ostale osvrte na ZAVODNIKA na Gudridsu. Iako nisu ovoliko prepoširni, ima ih vrlo zanimljivih i pažnje vrednih. Kliknite OVDE...