недеља, 12. јул 2009.

EL MAR aka THE SEA (2000)


***(*)
4-
 
viljarongino MORE je, nominalno, drama. ali, kao i svi drugi njegovi filmovi, i on izgleda, deluje i utisak ostavlja kao da gledate (dobar) horor.

iz viljaronginog rukopisa mrak i boleština izviru tako prirodno i autentično da se to može uporediti sa vrlo malo njegovih kolega: recimo, avati isto ovako naizgled bez truda ume da prizove iskonski mrak i skoro-nihilističku tminu u svojim drama-triler-hororima, ali pored njih, on u opusu ima i neke sladunjave melodrame i čak komedijice u kojima od toga nema ni traga. s druge strane, šta god da mr. V radi, to se ozbiljno primakne hororu – čak i njegov najmekaniji, najblaži, najljupkiji, najmanje mračni, zamalo-pa-dečji film, MOONCHILD, o kome sam pre neki dan pisao.
MORE je pitch-black drama, i odmah u startu neka se iz publike sklone oni koji se lako šokiraju prizorima nasilja (nema ih mnogo, ali u te 3-4 scene očekujte da budete opaučeni po glavi i stomaku onako kako vas je malo koji horor tresnuo!), te koji su skloni depresiji ili krizi vere. film takođe nije za one kojima se gade muška golotinja i gay sex, pošto i taj element tinja kroz priču dok ne explodira na kraju u jednoj od explicitnijih takvih scena u okvirima (uslovno govoreći) mejnstrim filmotvorstva.

sve počinje u vreme španskog građanskog rata: prizori streljanja i leševa za grupicu dece je kao 'dobar dan'. u jednom trenu, tri dečaka krenu kod drugara čiji je otac prethodne noći (na njihove oči, na seoskom groblju) streljao 5-6 njihovih komšija, u nameri da ga zaplaše i napoje kastor-uljem. međutim, dečko je žilav, ne da se nauljiti, i u hrvanju jedan od ove trojice ga izbode perorezom u vrat u jednoj od najgnusnijih scena decoubistva koje sam ikada video. zvuk tog zabadanja je podjednako gadan kao i ono što se, neuvijeno, prikazuje (explicitnije nego, recimo, u TRAS EN CRISTAL). mr V ume da proizvede impakt, ne sumnjajte u to!
čitavu scenu spazi i devojčica zaljubljena u siledžiju ramalja, koji je pogodi kamenom u glavu u pokušaju da je otera. dečak koji je upravo zaklao druga, shvativši šta je uradio, otrči i baci se u jamu. to je kraj detinjstva za preostalo troje: curicu francisku, pomenutog ramalja, i povučeno-sekapersastog manuela.

10 godina kasnije: njih troje nalaze se u sanatorijumu za obolele od tuberkuloze. manuel je pacijent već neko vreme, franciska je tu u svojstvu kaluđerice, a ramaljo je novodošli pacijent. u toj atmosferi laganog kopnjenja, kašljanja krvi i u gustoj auri smrti ima da se rasplete crno klupko zapleteno onog dana pre 10 godina…

mr V je suviše suptilan reditelj da bi taj sanatorijum prikazao kao nekakvu gotsku zgradurinu u kojoj se boja ljušti sa zidova, a vrlo malo svetla dopire kroz gotske zasenčene prozore. ne. kao i u drugim svojim filmovima, mr V je podjednako vešt da auru zla i nelagode stvori usred letnjeg, suncem opaljenog dana kao i u plavo-filtriranim noćnim prizorima. u svakom slučaju, ovaj azil iz španije 1950-ih sigurno izgleda prijatnije i čistije nego što ekvivalentna ustanova izgleda u srbiji 60 godina kasnije. naravno, ovo 'prijatno' shvatiti vrlo uslovno: ipak je ovo vreme u kome ljudi uz mnogo kašljanja i krvi umiru od tihog ubice iznutra, a to je jasno još od upečatljive scene prvog susreta ramalja i franciske baš dok ona, sva upljeskana pacijentovom krvlju, potonjeg šalje bogu na istinu…
ramaljo je jedan od onih latinskih uber-macho likova koji su skroz od mišića i skoro nimalo od mozga, koji pucaju od testosterona i šibaju mošus na sve strane, koji razmišljaju pesnicom a kontaktiraju šutiranjem, koji delaju bez obzira na posledice, i završavaju povređujući sve oko sebe čak protivno svojim namerama – prosto, šta god rekli ili uradili, to je toliko nepromišljeno i sebično da čak i njima najdraži budu pogođeni. ima on i nežniju, napaćenu stranu, naravno – i upravo za njega je vezana dirljiva i vrlo rečita pričica zbog koje se film zove MORE. prosto, njegov način suočavanja sa izgubljenom nevinošću jeste sirov: svet kriminala i prostitucije.

manuelu bi, pak, dobro došlo malo onog testosterona koji ramaljo prosipa na sve strane, jer izgleda maltene kao karikatura bolešljive osetljive dušice: ispijen, mršav, krupnook kao neko povređeno štene i sa stalnim patetično-tužno-paćeničkim izrazom. njegov pokušaj da ostane čitav nakon ožiljaka iz detinjstva jeste – religija. na žalost, manuel je još jedan od onih sumnjičavih, nedoslednih katolika u kojima se ovozemaljske strasti (satana!) bore protiv božanskog duha u koji bi želeli da veruju, ali leto, vrućina, uspaljenost, znoj i ramaljova blizina to znatno otežavaju. da, on je od malena potajno zaljubljen u ramalja, ali to tokom većeg dela filma ispoljava pretežno kroz bizarni fetišizam u kome ramaljovu oznojenu odeću prostire na svoj krevet u čovekoliki oblik i – obljubljuje je. pred kraj filma će je zakucati na zid, opet njome iscrtavaju ramaljovu figuru, kako bi zapravo sebe samog razapeo, pa čak i stigmate sebi proizveo tim exerima…
najzad, franciska je jedina koja je uspela da pronađe relativan mir, u veri, ali dolazak ove dvojice i u njoj izaziva uzburkavanja i iskušenja. njoj pripada poslednja, savršeno genijalna, neopisivo dirljiva scena. rekoh već da je mr V genijalno suptilan reditelj: njemu ne trebaju violine, ne trebaju mu trube, ne trebaju mu ni suze, ni vetrovi, munje i gromovi. scena o kojoj govorim je savršeno tiha, polagana, bela, čista, strogo gledano sasvim 'obična' – a opet, NIŠTA tu nije obično, već je orkestrirano onako kako to samo najveći umeju. perfekcija anderstejtmenta! znači, kraj dovodi sve u puni krug, i ko tu ne zaplače – nije čovek!
u suštini, MORE je film o ljudima koji su ubijeni još kao deca, samo im je trebalo 10 godina da to shvate, i da ih te rane sustignu. neki u ratu poginu odmah, a neke zakači bomba sa kasnijim paljenjem.

MORE se dotiče pitanja vere, identiteta, istine i laži, iskrenosti i pretvaranja, života i smrti, tela i duše, a to čini na uglavnom suptilan i nepretenciozan način. u samo par scena film malkice isklizne iz toga i postane preočigledan ili prepatetičan (kao npr. u skoro svim scenama vezanim za najmlađeg pacijenta u bolnici i njegovu preranu smrt), ali u krajnjem saldu to je ipak jedna moćno mračna drama.

havier navarete potpisuje jedan od svojih suzdržanijih, ali vrlo dobrih skorova; kamera je kao i uvek kod viljaronge iz-van-red-na, sa uobičajenim smislom za svetlo, boju i simetriju kako slikanja ambijenta tako i rasporeda aktera u kadru. pored pomenutog decoubistva, MORE ima i scenu ubistva sekirom koja je rešena savršeno genijalno – žestoko, gnusno, bolno, a rediteljski izvanredno i bez mnogo krvi, i sa impaktom kakav slične scene u hororima najčešće nemaju.

viljaronga nije za svakoga, to je valjda do sada sasvim jasno. to je jedan od najskrajnutijih velikih reditelja današnjice, ali trenutno čami u ezoteričnim krugovima kao predmet obožavanja vrlo uskog kruga filmofila. vi, ostali, vratite se vašim almodovarima i lunama – gledanje mr V-inih filmova može da zaboli!

4 коментара:

  1. Na osnovu pročitanog ovo zvuči kao film za 5 tj. 5-. U svakom slučaju, smesta skidam...

    ОдговориИзбриши
  2. oko toga da li bilo koji viljarongin film vredi nabavljanja i gledanja ne bi trebalo da bude ni najmanje dileme - naravno da TREBA.
    oko sitnica možemo da se sporimo, da li je ovo za 4 ili za 5, ali ne i oko toga vredi li gledati, ili da li je viljaronga veliki ili tek solidan reditelj. veliki je bez ikakve sumnje.

    za moj groš, MORE nije revolucionaran niti groundbreaking, timeless film, već 'samo' odličan. zato 4, a ne 5.

    ОдговориИзбриши
  3. Svašta, Ghoule...naravno da treba da boli. Skidam ga :)

    ОдговориИзбриши
  4. Upravo sam odgledala MORE. Uhh bre, kakav film. Ne sećam se da me je nešto skoro, OVAKO protreslo, sva sam se naježila. Sjajan film, ja bih mu dala čistu ***** ali ja nisam kritičar. Muzika mi se baš jako dopala...Ghoule, da li možda znaš...hmm .....ništa, ionako mi ne bi rekao :)

    ОдговориИзбриши