петак, 24. јул 2009.

SCARS OF THE SUN aka SUN SCARRED (2006)


***
3+

jedan od novijih Miikea (uvek je rizično reći 'najnoviji', jer dok napišeš tu rečenicu – on je već snimio novi film!) potvrđuje ga kao majstora koji je veliki i onda kad nije gigantski, i svakako spada u njegove bolje, mada ne i najbolje filmove.

u suštini, to je zaplet u stilu DEATH WISHA, ali urađen kao ozbiljna drama i studija današnjeg japana, ali i sveprisutnosti ZLA u svetu, bilo gde.

znači, naglasak nije na akciji, iako scena tuče na samom početku –kada gl. junak pokuša da odbrani beskućnika od iživljavanja 5-6 maloletnika- spada u najbolje koreografisane i režirane scene tuče za koje znam, baš zato što uspeva da deluje sponatano, realno, trapavo, bolno, žestoko, gotovo naturalistički, bez stilizacije. zapravo, čitav film je rađen u jednom minimalističkom, maltene dogma-stilu, što nekima može zasmetati, ali ipak je ovo miike: niti je ovo zaista čist dogme film, niti je to puki dokumentarizam slice-of-life prirode, već pre otelovljena metafizika.

zapravo, prvih pola sata filma predstavljaju tako jezivu i zlokobno opipljivu materijalizaciju čistog ZLA da ja tako nešto ne pamtim da sam video: krajnje svedenim sredstvima miike stvara vrhunski saspens slikajući jedan srozani, odvratni svet u kome je zlo toliko dominantno i sveprožimajuće da bukvalno može da iskoči iza SVAKOG ugla: HELL ON EARTH, indeed! deonica nakon te izvanredno usnimljene tuče, u kojoj gledalac može samo da se pita KADA i KAKO ali ne i ŠTA će da se desi zaista je vrhunska: familija gl. junaka osuđena je na smrt, i fatum toga učinjen je gotovo opipljivim!

nakon toga, film ne kreće akcionim stazama a la DEATH SENTENCE, već se više bavi psihom osvetnika i njegovim pokušajima da dođe do glavnog vinovnika pogibije svoje žene i ćerke. tu kreće sporiji i, moram reći, maaalkice manje zanimljiv deo filma (miike je uvek kuburio s ritmom i bio sklon da stavlja preduge epizode čak i u svoje najbolje filmove!), ali pred kraj se to sve sabira u divnom, za miikeove standarde čak i nepreteranom okršaju koji je, maltene, vežba u suzdržavanju.

pritom, lik zlikovca je prikazan kao otelovljenje čistog zla: nema tu psihologije, bekgraunda, familije koja ga tukla, zlostavljanja, sirotinje i sl.

on je, prosto, mladi i prazni psihopata koji uživa da drugima nanosi bol, jedan nepompezni, nemaskirani majkl majers koga ne biste ni po čemu zapazili na ulici –i u tome je sva poenta.

vrlo solidan film koji, u drugoj polovini ipak ne ispunjava sva obećanja data u prvoj i boljoj polovini.

Нема коментара:

Постави коментар