петак, 23. октобар 2009.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (10): povratak sa juga, i Uskrs


U ovom nastavku videćete
-neke fotke sa poprišta većih bitaka iz američkog građanskog rata (ah, ta divna vremena kada su svoju pohlepu i krvožednost utaživali koljući se međusobno, umesto koljući i bombardujući druge... tamo, daleko od sebe...),
-još par završnih impresija sa Juga,
-te opis autentične proslave Uskrsa kod jedne druge moje USA domaćice, Liz, u njenoj slatkoj kućici na obali...

Povratak

Poslednji dan na Jugu (četvrtak) Džon je bio tako fin da nas liši svog prisustva na putešestviju. Objašnjenje je bilo da je svakodnevna vožnja i jurnjava počela da ga iscrpljuje, šećer mu raste, ovo ono, hteo bi jedan dana natenane da odmori u Ronijevoj kući i šetnji po okolini, umesto da pođe s nama. Meni je bilo jasno kao dan, a malopre mi je Stef to i explicitno potvrdila: u pitanju je bio njegov hir, čin prkosa, način da pokaže neslaganje sa činjenicom da smo Stef i ja bili kolovođe, a da on sve vreme samo kaska u pozadini, povređene sujete što niti odlučuje kad i gde se ide, niti koliko se ostaje, niti šta se tamo radi, itd. Bilo je to obično durenje razmaženog deteta, ali nas je time toliko 'pogodio' da smo bili skroz opušteni tog poslednjeg dana, i zezali se bez brige o tome da li hodamo prebrzo, da li bi Džona zanimalo da uradimo ovo ili ono, da li smo se previše zadržali u biblioteci na netu, itsl.

Roni je, istina, pošao s nama, ali ovog puta sam ja sedeo napred, i ćaskao sa Stefani. Roni je bio srećan dok god je imao svoju pauzu za pušenje s vremena na vreme, a sve ostalo je trpeo sa stoicizmom matorog buckastog glodara koji kroz dimove nikotina nadgleda sve te prolazne priče o davno iščezlim indijancima i njihovim krhkim tvorevinama. To je bio dan u kome smo obišli Poverty Point, i najveći deo vremena proveli vozeći se u turističkom mini-vozu (otvorenom) u kome je vodič, samo za nas troje, nadugačko i sa ljubavlju pričao o tom lokalitetu, vozio nas okolo, penjao se s nama na 'pticoliku' humku, itd. Imajući u vidu da ovaj čovek već par decenija priča ovu istu priču 3 puta dnevno, bio sam zadivljen odsustvom mehaničkog, neunesenog prepričavanja: stvarno nam je sve to pričao kao da to po prvi put u životu čini, išao u detalje, provaljivao se, itd.

Vratili smo se nešto ranije no obično da bismo imali vremena za komotno pakovanje i da bi Roni (a na moje traženje) raspalio roštilj. Tako i bi: večerali smo stvarno predivna rebarca na roštilju (u stvari, to je golo meso, bez kostiju, ali skinuto sa rebara); ovaj Roni je, kao i većina samaca, stvarno moćan kuvar. Šteta samo što je lečeni alkos, pa ni on nije imao vina u kući. Ja napravih manji faux pas na njegovo pitanje da li bismo nešto popili uz večeru, ali preko mog traženja vina se brzo i lako prešlo. Oh, well, šta se tu može.

Dok sam čekao večeru gledao sam THE KISS OF DEATH (novu verziju B. Schroedera) na TV: ništa posebno, ali dovoljno gledljivo da nije sasvim ubijanje vremena. Ali William H. Macy je tragično miscast u gl. ulozi. Tokom večere navratio je Bili sa devojkom i drugarom da se pozdravi s nama: nije večerao, već je otišao u kuhinju sa muškarcima gde su uz pivo pričali neko vreme dok smo Stef i ja gledali film. Ovi ubrzo odoše, a nakon filma i ja, onako prijatno popunjen fino spremljenim mesištem, odoh u postelju.

Povratak je prošao glatko i bez naročitih avantura: Roni nas je odveo na jedno fast food mestašce u blizini aerodroma, i tamo smo doručkovali oko podneva. Avion je poletao u 14.00 h a mi smo predali prtljag i završili sve što treba još oko 12.30. Ja sam vreme ubijao čitajući onu Nan Madol knjigu (koja na kraju ispade neupotrebljiva za moje svrhe, jer taj drevni grad ipak ni izdaleka ne podseća na ono što meni za roman treba). Dan je bio topao, čak vruć, ali naravno aerodrom je air-conditioned. Letovi su prošli glatko, i bilo je beskrajno uživanje posmatrati mora oblaka ispod sebe dok smo preletali čitav američki kontinent. Naravno, bilo je i velikih deonica bez oblaka, pa se moglo uživati u raznolikim predelima skroz dole. Kad smo uveče stigli u Berkli bila je izmaglica sa okeana, i znatno svežije. Bio sam srećan što sam napokon 'kod kuće'.


Uskrs

Sa Liz (mojom drugom domaćicom – u obližnjem Oaklandu - vidi sliku) sam se dogovorio da me do njene vikendice odbaci Lisa, njena drugarica, koja će tamo ići popodne, oko 16 h. To mi je više odgovaralo od opcije da tamo idem sa Liz, ujutro u 10, što je prerano za moj bioritam. Tako i bi: u sunčano i prelepo popodne Lisa je došla ispred I-Housea i pokupila me. Tačnije, vozio je njen sin. Simpatičan momak, krupan, osunčan, zlatokos, fudbaler i surfer, blago-blentave face.

Kad stigosmo u Lizin beach house, dve mlade djeve tamo zatekosmo u malenom bazenu na porchu iza kuće, koji gleda ka laguni. To su bile Moli, Lizina ćera (svecka putnica, upravo stigla iz ture po Evropi; inače, ima napadno bubuljičavo lice koje bi i bez toga bilo… hm, neprivlačno) i njena prijateljica, ex-babysitterka, izrazito ružna Mexikanka od one drevne, astečke fizionomije neoplemenjene evropskom krvlju. Razmenili smo učtivo ćaskanje o tome ko smo i šta smo i bla bla, ali ništa iza toga. Inače, čim smo prišli brdu iza koga se nalaze Muir Woods i skroz dole Stinton Beach – ušli smo u maglu. Sasvim druga klima u odnosu na ono što ostavismo u Berkliju. U početku sam bio razočaran, hteo sam sunce na obali, ali ubrzo počeh da se primam na taj gotski ugođaj. Jedino je hladnoća bila pomalo neprijatna, budući da sam krenuo u kratkoj majici, i sa sobom poneo samo jedan dux dugih rukava, koji nije bio dovoljan. Dodatno se smrzoh kad videh ove dve u kupaćim kostimima kako se brčkaju u bazenu, NAPOLJU! Voda je, naravno, zagrejana, ali opet… nisu celim telom uronjene u vodu. Brrr…

Lizina vikendica je u skroz fancy privatnoj naseobini u koju se ulazi kroz kapiju sa čuvarem, tako da ne može svaka šuša da bane u blizinu imanja ovih bogatuna. Te kuće vrede u proseku između 2 i 4 miliona, i to se uglavnom i vidi. Prijatno mesto, mada ja tu nikad ne bih živeo: kažu da stalno imaju tu maglu koja dolazi s okeana. A i previše su natrpani, jedni do drugih: i pored ograda i zidova i svega, ipak tu nema dovoljno privatnosti za moj ukus. Sama kuća je vrlo prijatno mesto, sa finom baštom okolo (rastinje i cveće u njoj ne prepoznajem, sve neka lokalna vegetacija), i sa pomenutim izlaskom na vodu, tj lagunu. Vrlo prijatan prizor kroz francuski prozor, direktno na vodu, i brda u pozadini.

Ubrzo smo mi mlađi krenuli u šetnju ka okeanu, pod izgovorom da vodimo mnogobrojne kučiće (3 Lizina, 1 Lisino, i 1 od Lizinih nemačkih suseda koji su nam se tamo takođe pridružili). Za to vreme su žene spremale večeru. Šetnja je bila izuzetno prijatna, iako je nebo bilo na samo 50-ak metara iznad nas, a ja morao da obučem preveliku Lizinu jaknu u kojoj sam sigurno izgledao kao kreten (ali mi je barem bilo toplo)! Pario sam oči na lepim vilama koje su se prostirale s obe strane ulice, a vrlo brzo se nađosmo prvo pored lagune, a onda i okeana.

Bila je oseka, i na plaži su bile gomile nečega plavog. Prvo sam pomislio da su u pitanju neke alge itsl. morske trave; kad priđoh bliže, shvatio sam da se radi o milionima nasukanih meduza, utamanjenih svakodnevnom surovom božanskom šalom genocidnih proporcija. Milioni i milioni života nasukanih na obalu neživota pukom besmislenom ćudljivošću Tvorca. Gazio sam po lepljivim, ljigavim stvorovima dok su pseta razdragano trčala po pesku. Huka zapenušanih morskih talasa koji su se razbijali o obalu činila je sasvim prijatnu zvučnu pozadinu pod oblačnim nebom i između brda u izmaglici. Plave umiruće meduze bile su jedina živahnija boja u tom gotskom sivilu. Na plaži je bilo još nekoliko ljudi žena i dece koji su šetali pse, pa čak i nekoliko surfera koji su se lomatali po talasima.

Kad sam se vratio nazad, počeo sam nešto malo da razgovaram sa Debi, Lizinom simpatičnom, buckastom sestrom, i dopali smo se jedno drugom na prvi pogled. Shvatio sam da je ona daleko nekonvencionalnija i zabavnija od Liz (koja je divna žena, ali preterano normalna za moj ukus). Pričala mi je o svojim putovanjima po svetu, naročito po Indiji, gde je išla van svih turističkih ruta i uobičajenih lokacija, rizikujući i život i sve po krajnje neprohodnim deonicama, među ljudima koji nikad nisu videli belog čoveka, a kamo li ženu. Vrlo zabavna žena, skroz otkačena, u najboljem smislu reči. Da se ne bih dosađivao sa ovima dok čekam večeru, ponudih se da pođem s njom do radnje (kolima, naravno) po foliju. Tu se još malo zbližismo uz smeh…

Večera je bila opuštena, i vrlo prijatna: najzad malo prave hrane kod ovih Amera, a da nije na Jugu. Roštilj, šnicle, kobasice, pristojna zelena salata… i, ovog puta, odlično crno vino (Merlot). Posle svega toga nekako sam našao mesta i za 10-ak krupnih jagoda prelivenih čokoladom… Naravno da sam i ovog puta bio najsporiji od sve dece, ali me to nije toliko sekiralo jer sam se osećao među svojima, i jeo sam natenane. Dve preslatke ćerčice ovog Nemca nas izljubiše pred spavanje, a ubrzo se i ostali povukoše u svoje odaje. Meni je bila dodeljena 'dnevna' soba, koja je odmah uz kamin imala ležaj koji gleda ka francuskom prozoru i pravo na lagunu. Predivno mesto. Slušao sam neko vreme vidre (!) kako se dozivaju u noći, a onda zaspao. Kad sam se ujutro probudio, prvo što sam video bila je prelepa laguna pod izmaglicom…

Pre doručka sam se malo zezao sa kaminom u kome su spaljivane novine i kartoni, malo se šetao ivicom doka i posmatrao sprud koji je izronio pod osekom (sada su se vidre gegale po njemu), a malo se igrao sa Debinim kučetom koje mi je posebno priraslo srcu nakon što sam čuo njegovu tužnu priču. Naime, tog prelepog, velikog zlatnožutog psa prethodni gazda je tukao i izgladnjivao, i u jadnom i bednom stanju je nekako završio kod Debi, koja ga je dovela u normalno stanje. Normalno, ako ne računamo to da je i sad sirotan vrlo bojažljiv, i da cvili u snu.

Nešto malo sam listao Lizine art-slikovnice, a onda dođe vreme za Uskršnji lov na jaja (egg hunt), što je ovde uskršnji običaj (umesto tucanja). To obično rade deca i mlađi, ali pošto sam ja zaostao u razvoju, a i gost sam, koji nikad u životu nije učestvovavo u ovako nečem – dadoše i meni korpicu, kao i ovim dvema curicama, pa krenusmo po avliji da tražimo 'peraške' koje je Liz tog jutra sakrila na raznim strateškim mestima. Bilo je zabavno, iako sam ja popuštao devojčicama, koje su se baš primile i vrištale od radosti čim bi našle neko jaje. Moram da priznam da ih je Liz dobro i lukavo sakrila – na kraju je bar 5-6 komada ostalo nepronađeno, i to će tu i ostati... Ja sam sakupio 9. U korpici su već bile čokoladice i bombonice, sve to lepo ukrašeno trakama i čipkama i koječime, pa je baš bilo simpatično. Nadam se da dobijem slike koje je onaj Nemac načinio dok smo lovili jaja, mora da su zabavne – ja, mator, sa decom tražim jaja po avliji. (Update: Nemac mi je kasnije dao CD sa slikama, lai je to tako nevešto 'narezao' – tj. nije – da slike nikada nisam dobio kako valja.)

Onda dođe doručak (pristojan, kobasice i sir itd.), koji sam morao da zbrzam jer smo već pomalo kasnili na davno-zakazani sastanak sa drugom grupom koja će nas čekati na vrhu brda, odakle je trebalo da se spustimo na tradicionalni uskršnji hajk. Dakle, ideja je bila da se natrpamo u 3 kola, odemo na vr' brda, iznad ćebeta od magle, tamo parkiramo, a onda se spec. stazama za šetnju spustimo niz brdo, kroz šumu u magli, do parkinga u podnožju (na koji će Moli da doveze kola a onda nam se pridruži). I tako i bi.

Samo u prvih par minuta mi je bilo žao što je bila magla, a onda počeh da uživam. Uostalom, već sam toliko puta (sa Stefani) išao u šetnje šumama po suncu – ovo mi je prva u životu, koliko pamtim, po magli. Ugođaj je bio fantastičan – bukvalno. Ionako smo bili prilično tiha grupa, a magla dodatno utišava celu okolinu i sve je bilo kao u potpuno odsečenom delu sveta, u interzoni gde svakodnevni zakoni ne važe. Uglavnom sam ćutao i hodao sam, iako u grupi, napajajući oči nadrealnim prizorima. Ako sam govorio, to je pretežno bilo sa Debi. Ona je bila tako fina da mi učini, i uslika me na par lokacija, recimo ja –skroz u crnom- stojim na vrhu brda koje izranja iz magle, ili kasnije sa visokim drvećem polusakrivenom u magli, ili na kraju, sa zalivom koji se vidi sa vidikovca na kome sam stajao.

Sve vreme šetnje Liz je svako malo zastajkivala i pokazivala exotične i zanimljive biljke, i posebno se oduševljavala kad god bi naišli na neku vrstu velikog zelenkastog puža golaća koji je gmizao po lišću i grančicama žbunja. Impresije sa ovog hajka su rečima teško opisive, i jedino slike mogu bar donekle da ih prenesu – još uvek čekam Debi da mi ih pošalje... Inače, u jednom trenutku kad smo se Debi i ja izdvojili iz grupe ona mi je otkrila malo 'pikanterija' vezanih za Liz: naime, ona je u procesu razvoda (kao i 2/3 amera koje sam upoznao), i nije joj baš lako, naročito nakon što su joj deca, sva 3 komada, istovremeno napustila kuću i otišla na sve strane sveta (sin je u Australiji, Moli stalno negde putuje, a druga ćera je cowgirl na nekom ranču).

Tek kad smo stigli do nadonje tačke, tj. parkinga, Liz mi predstavi čoveka koji nam se pridružio na hajku (sa ženom) i sve vreme fotografisao. Ispostavilo se da je to Stephen Goldblatt, čuveni direktor fotografije, snimao THE HUNGER između ostalog. Ja se oduševih time, i malo proćaskah s čovekom, iako on nije bio previše pričljiv. Jedva sam iscedio par detalja iz njega (kaže da su lezbo scene snimali 3-4 dana, da je K. Denev imala dublerku, da Skota zna od ranije, pre tog filma, jer mu je snimao neke kratke, da je on snimao ceo film, dakle uključujući i scene sa spec. efektima, da mu je Dick Smith bio dobar prijatelj, itd.). Na moje pitanje kazao je da mu je najbolji i najdraži rad onaj u ANGELS IN AMERICA (mnogohvaljena TV-serija/film od 6 sati). Poslednje što je radio je novi film M. Nicholsa, sa Jude Lowe-om i Julijom Roberts (za koju reče da je ne simpatiše, da se ponaša kao umišljena zvezda...); za film reče da će biti veoma kontroverzan zbog explicitnosti sex scena i otvorenih sex razgovora... Ipak, pošto je samo odgovarao na moja pitanja, bez previše elaboracije, ili kontra-pitanja, gledao sam da ne budem nametljiv, te nisam previše zapitkivao.

Kad smo stigli nazad u Lizinu 'vikendicu' bilo je taman toliko vremena da nešto malo prezalogajim (nisam previše ni ogladneo od doručka, 3-4 sata ranije), pa sam uzeo samo malo šunke, sira i vina; odmah potom Goldblatt i nj. žena su morali da pođu nazad u Berkli da bi stigli na neko dešavanje, a kako žive na 300 m od I-House, pošao sam sa njima. Vožnja sa Goldblatovima je protekla mahom u tišini, odnosno, Stephen je pustio neku svoju muziku, i sem malo nebitnog ćaskanja nismo mnogo ni pričali. Ostavili su me ispred IH, i tako se okončao ovaj prilično bogat i zabavan vikend.