петак, 16. децембар 2011.

WE NEED TO TALK ABOUT KEVIN (2011)

 **(*) 
 3- 

            Ovo je, u suštini, skoro dvočasovna antireklama za prokreaciju: "Ne rađajte decu, jer može vam se zalomiti da na Jahveovoj Laugh-Riot lutriji izvučete potpuno neljudskog changelinga koga onda morate do kraja života da volite i trpite kao svog". Tilda Svinton je majka psihopatskog bebeta-deteta-dečaka-tinejdžera koji počinje da je, bez povoda, kinji od samog svog rođenja pa sve dok sa nekih 15-ak godina ne ode sa lukom i strelom u svoju školu i ne pobije grdan svet, for the hell of it.

Ovo je horor koji se pretvara da nije horor, iako nesumnjivo spada u podžanr filmova o demonskoj deci kakvi su nedavno doživeli svoje holivudsko vaskrsenije (kao izraz postmilenijumskih lomova u američkom društvu i ponovnog procepa na relaciji roditelji-deca?). Umesto banalnih žanrovskih tropa o antihristima, opsednutosti, zlim zvezdama i ne znam čemu, KEVIN se pretvara da je suvo realistička drama. Beba-Kevin namerno kenja u svoje tek promenjene pelene. Dečak-Kevin neće mami da uzvrati bačenu loptu. Šara zidove svoje sobe. Imitira majku svoju sa "Njanjanjanjanja!" 

Tinejdž-Kevin (Ezra Miler) drka u kupatilu a kad ga mama zatekne (vrata kupatila su, naravno, otključana) on ne prekida, nego nastavlja još energičnije, drsko buljeći u nju. 

Ubija sestricinog hrčka i melje ga u vodenici za đubre u sudoperi. Itd. Sve do tog finalnog nestašluka sa lukom i strelom...

Inače, ovo je patološki Anti-Muški film, zamalo pa kao THE WOMAN, samo što je bolje napravljen i glumljen. Naime, šta imamo ovde: Dečak je rođen Zao. Nema motivacije, nema povoda, nema agende, nema Više promisli koja diriguje njegovim Zlom: on je Zao zato što je On, zato što ima pišu. Born Bad. Bad to the bone

Tata je odsutan najveći deo vremena. Onda kad je uopšte kod kuće (retko!) – pun je razumevanja za dečaka, ne veruje ženinim tvrdnjama o njegovoj lošosti, i implicitno ga podržava da s tim nastavi. Uostalom, tata je taj koji mu kupi luk i strele za vežbanje u avliji. Tata je taj koji ga tapše po ramenu kad strelom nabode centar: "You're a natural!" Natural Man, hoće se reći. Natural Born Killer. Jer, ima li falusnijeg simbola od strele? Ima li muškijeg sporta od streljaštva? Nije li to streljaštvo samo falusna ekstenzija muškog pišanja i zapišavanja, a kasnije i neka vrsta supstituta za silovanje? 
Centar mete kao vaginalna rupa; strela kao violentno prodiruća zabadajuća falusoidna oštrica; a čitava meta, sa koncentričnim krugovima, neodoljivo podseća na spiralu, pradrevni ženski simbol. Destruction of the Feminine iz najbolesnije feminističke vizure, eto šta nam usiljeno dramatizuje ovaj filmić. Naglašavam: Tata svome Sinu kupuje Strele kojima će ovaj kasnije da pobije drugare u školi. Ljiljana Bogoeva bila je u pravu sve vreme, a sa njom i Ted Hjuz, jebo ga divlji vepar!

A gde je Mama? Mama je sve vreme sa nepromenjivo paćeničkim izrazom lica (koji bi Tildi, kako izgleda, mogao da donese Oskara!): ona se trudi, ona je strpljiva, ona voli svog malog sinčića, a ako povremeno i prsne na švajsovanom mestu (kao kad se iznervira zbog zakenjavanja gaća pa ga tresne o zid i slomi mu ruku) ona se duboko i gorko kaje i tužnim očima gleda u daljinu i pita se Zašto i Dokle i Čemu sve to. 

A nakon što Zli Sin napravi masakr u školi (pošto je prethodno ubio i Tatu i Seku), Mama je ta koja mora da istrpi iživljavanje preživelih roditelja nepreživelih učenika i ostalog polusveta koji je šamara u prolazu, baca joj crvenu farbu na kuću i kola i lomi joj jaja u samoposluzi iz čiste pakosti (pa onda ona mora kod kuće da jede omlet sa komadićima ljuske u zalogajima! O, užase, ima li ti kraja?!).

            Da sumiramo: Sin je rođen Zao. Tata je pomogao Sinu da postane još Zliji jer nije verovao svojoj ženi, nego je potkrepljivao Zlost i direktno (strelama) gurnuo Sina na put Zločina. Sekica je dobroćudno naivno nevinašce. Mama je puna ljubavi i razumevanja i stoički trpi sve strele i praćke sudbine, sa izrazom mučenice, martirke majčinstva, ona je Magna Mater za koju je plod njene utrobe svetinja i kad sere u gaće i kad ubija sve živo.

            Prc, kažem ja.

            Džaba vam odlična gluma; džaba vam inovativna režija i montaža (sa odlično komponovanim flešbekovima i flešforvardima); džaba vam produkcija, i sve, kad je scenario sranje. Baš kao i THE WOMAN, umesto da ponudi realnu, relevantnu i ubedljivu kritiku falocentričnog Zla, onakvog kakvo zaista postoji, sa njegovim aktuelnim i složenim mehanizmima ispoljavanja, kao što su to horori 1970-ih vrlo uspešno umeli da urade, žena-reditelj (suprajz!) Lin Ramzej nam u KEVINU pruža jednostrani patološki pamflet bez veće relevantnosti za ikakav širi kontekst jer sve svoje "poente" poništava tim inicijalnim Born Bad momentom, a onda ih dodatno utapka pod zemlju imbecilnim ponašanjem likova koji, uprkos naslovu, i uprkos stotini malih i velikih pokazatelja da to dete nije normalno, NIKADA zaista ne popričaju o Kevinu, ozbiljno, niti međusobno, a kamo li sa nekim ekspertom (npr. psihologom, pedagogom, psihijatrom...). 

            Ako za antagonistu imaš Čisto Zlo, onda moraš biti genije kao Džon Karpenter pa da od toga, vrhunskom režijom i stil-iznad-supstance pristupom napraviš remek-delo horora (HALLOWEEN). Međutim, taj isti koncept savršeno je beskoristan i čak direktno kontraproduktivan za nešto što pretenduje da bude ozbiljna drama o stvarnom svetu, stvarnim ljudima i stvarnim problemima. Majkl Majers tu nema šta da radi.

            Okej, psihopatija jeste realna pojava: dešava se u stvarnom svetu nekim stvarnim ljudima. I sve bi bilo okej da je ovo film o porodici koja pokušava da se nosi s tim da je njihovo dete, uprkos svoj ljubavi i pažnji kojima ga obasipaju – bezosećajni sadistički skot. Ali ovo nije film o tome. Pre svega, klinički posmatrano, ovakva porodica kao u ovom filmu NE proizvodi psihopatu. Osim toga, kao što već pokazah gore, sasvim specifičnom dramaturgijom i organizacijom zapleta jasno je svakom pažljivom gledaocu da je ovo jednostrani, groteskno karikirano feminocentrični falusofobični film o Zlu Muškosti kao takve, i o nemoći Ženskosti da se s njenom destruktivnošću nosi, osim junački stisnutom vilicom i beskrajnom trpeljivošću uz povremeno kolutanje očima i paćenički pogled zaboden u nebo.

Where is your Goddess of Complete Being now?! 

 PS: Film, uprkos svemu, nije nezanimljiv: ima tu snažnih dramskih scena, gledanih u izolaciji, mada besmislenih u datom kontekstu. KEVIN se, ipak, može posmatrati kao nenamerna auto-parodija feminističkog plitkoumlja dovedenog do svog imbecilnog Dna, a može se čak koristiti i u kampanjama protiv prenaseljenosti i prikazivati onima koji se još uvek dvoume oko toga da li da imaju porod ili ne, pod parolom "Sometimes abortion is better!"

6 коментара:

  1. Nešto što sigurno neću gledati, pošto mi se koncept i ideja filma u startu ne dopadaju. a i Ghoule... recenzija ne bi trebalo da spojleruje ceo film.

    ОдговориИзбриши
  2. "preživelih roditelja nepreživelih učenika"... hahaha... win

    ОдговориИзбриши
  3. Uglavnom sa zadovoljstvom čitam tvoje rivjue (i ovom prilikom ti se zahvaljujem na tome) ali mislim da ti je ovo jedan od većih misfire momenata. Kada (ako) budeš imao bebu u kući videćeš da su ti momenti iz filma (Kevin kao beba) manje više uobičajeni scenariji. Problem je kako će se roditelji izboriti sa tim, a kasnije kako i da li će uopšte pokušavati da usmere svoje dete ako primete da ono ozbiljnije odstupa od opštih normi. Veruj mi, većina na žalost izabere da se pravi da ništa ne primećuje a ako to poprimi razmere koje se ne mogu više ignorisati, onda opet najčešće nastavljaju po starom, ovaj put oblačeći martyr ruho („pa šta sam ja bogu skrivio da se to meni desi“ i slična bulažnjenja).
    Da zaključim, mali jeste posle izrastao u arogantno sadističko đubre ali mislim da uzrok tome nije to što je rođen kao takav, već što je na delu kombinacija (i) njega rođenog kao colic baby, (ii) uglavnom odsutnog oca i (iii) inertne, samo-sažaljive i stoga relativno sebične majke.

    ОдговориИзбриши
  4. - glede spojlera: nepisano pravilo bloga jeste da, što je film slabiji (po meni) to spojlera ima više. upozorenje na njih stavljam i naglašavam to 'nevidljivim' crnim slovima jedino onda kada me sticaj okolnosti primora da stavim spojlere u rivju nečega dobrog i zaista vrednog, što biva retko.
    - što se tiče 'misfire' momenata: ne znam da li si ovu ocenu doneo na osnovu odgledanog filma, ili samo na osnovu pročitanog rivjua. naime, grešiš ako misliš da ne znam za razne bebi-horor momente samo zato što tu pošast nemam niti planiram da ikada imam u svojoj kući. međutim, ovaj roman/film uzima te realne horore (beba se namerno usrala! dete majci 'odgovara' sa njanjanjanjanja...) i groteskno ih preuveličava tako da postanu treš-horori koji sa stvarnim životom nemaju blage veze. pogledaj facu namrštenog malog antihrista na slici koju sam ovde stavio, sa crvenom loptom. pogledaj tu zloću koja se pokvareno kezi na poslednjoj slici. pogledaj tog psiho-teena koji se demonski ceri majci dok drka nad wc šoljom. ako su TO ti tvoji "uobičajeni scenariji" onda jebem li ga! valjda je moj tekst jasan po tom pitanju – njegov glavni problem je taj što uzima uobičajene scenarije, a onda ih toliko predimenzionira, i tako ih groteskno našminka, i tako ih nakaradno i usiljeno aranžira u anti-mušku kampanju da to više nema ozbiljne veze sa stvarnim životom, već se pretvara u (nenamerni?) feministički pamflet.

    ОдговориИзбриши
  5. govorio sam samo o baby delu odrastanja...fast forward to late toddler i child phase i formiranje ličnosti je skoro pa zaokruzeno. Tako da on već kao dete jeste sve to što kažeš i dalja priča ide svojim standardnim tokom. Moja poenta je bila da se ne slažem da je inicijalni momenat takav kako si ga predstavio već da je kompletan setting destined to be fucked up. Možda mala razlika ali to po meni pomera fokus sa cartoonish varijante "zao po sebi" (malum in se) ka realnijoj varijanti da zlo kreiraju ljudi.
    Anyway, što se mene tiče sasvim solidan film i u ovoj sušnoj godini sam zadovoljan što sam ga pogledao.

    ОдговориИзбриши
  6. Film je dobar u smislu tematike, pošto se time retko ko bavi, ali ovako je skroz prosečan, tj. prespor za moj ukus i bez imalo krvi.

    ОдговориИзбриши