среда, 24. јул 2013.

ONLY GOD FORGIVES (2013)


**(*)
2+ / 3-
            
Teška srca moram priznati da je najnoviji film predragog mi Refna težak promašaj, ili barem ozbiljan znak kreativne zastranjenosti: svedočanstvo o zapadanju u jalovi manirizam i isprazno iživljavanje bez ikakvog pokrića.
            Refn je i do sada pokazivao veliku sklonost ka eksperimentisanju s fabulom, ka razbijanju zapleta i njegove "logike", odnosno klasične holivudske "motivacije" i naracije, i težio je impresionističkim atmosferičnim eskapadama, ne-logičnim, svesno iracionalnim, eteričnim i snolikim, sa zapletima svesno gurnutim u drugi ili treći plan, tj. korišćenim samo kao alibi za stilske egzibicije. 
            Ova sklonost mu je potkopala prvi pokušaj holivudskog debija i dovela do njegovog prvog promašaja (FEAR X), iako ima ljudi koji to vole. Ja poštujem intenciju, i poneke prizore, i donekle ugođaj, pa i Turtura u glavnoj (naslovnoj?) ulozi – ali to je ipak jedan jalov i tanak film, jedva (2+). Nešto uspeliji u ovom pravcu bio je BRONSON, a vrhunac je bila VALHALLA RISING – najbliže i najsmislenije što je do sada prišao intenciji čistog filma, ili filma-kao-sna.
            Zatim je usledio nešto konvencionalniji film, DRIVE – dakle, nešto što je zapravo imalo zaplet likove, motivaciju! – ali šteta je samo što su i ovi bili pretanki i nevredni pričanja, jednom kad se malo zagrebe ispod te 1980's idolatrije i stilizacije te meni neshvatljive fetišizacije Rajana Goslinga. Ja sam u manjini po ovom pitanju, jer većina sveta otkida na to filmče kao na nekakav moderni masterpis: mene je čak i mrzelo da pišem rivju, pa ćete ga zato uzalud tražiti ovde na blogu. Ne znam čak ni šta bih rekao o tom nebitnom filmiću, sem da mi je čak i DRIVER Voltera Hila (reditelja koga inače ne podnosim, mada mu priznajem par vrlo dobrih filmova) – znatno bolji!
            Pošto je sa DRIVE uspeo da se dodvori američkoj kritici, pa donekle i publici, Refn se sada vraća eksperimentisanju. I bez obzira što mislim da mu je ova igrarija promašena (misguided), moram da donekle poštujem to što ovaj reditelj barem ide neutabanim stazama, što istražuje, igra se, pokušava nešto nesvakidašnje, umesto da sebe svede na još jednog evropskog najamnika u manje-više generičkim rimejcima, nastavcima, adaptacijama stripova i igrica itsl. žvakama za šuplje američke mozgove. Paradoks je utoliko što je ovom svojom najnovijom ispraznošću opčinio i hipnotisao jednu drugu vrstu američkih praznoglavaca – hipstere!
            ONLY GOD FORGIVES je, kako izgleda, Refnov pokušaj da snimi još "čistiji" film od VALHALLE – u smislu da je osmislio i potpisao nešto što zapravo nema ni likove, ni zaplet, ni poentu, ni kraj. Recimo, u normalnom revenge flicku, žrtva čija se smrt sveti je nevina. Kod Refna, žrtva je stoka koja je zaslužila da umre. 
U normalnom revenge flicku, osvetnik je manje-više prosečan lik, dovoljno simpatičan/normalan da gledalac može s njim da se poistoveti i da kroz njega proživi katarzu putem "Who's laughing now" sadizma u osveti zlikovcima. Kod Refna, osvetnik je NULA: još veći pozer od onog vozača u DRIVE, totalna šupljina, Čovek Bez Imena (ne bukvalno, ima ime u filmu, i to smešno), rediteljski tretiran kao neko Veći Od Života, kao nekakva Ikona – ali ČEGA?! 
Jedino što je kod Refna donekle konvencionalno jeste da je Zlikovac kome se svete – Veći Od Života: bolesni sadista, zver, ledeni monstrum kojega u nekoliko prilika vidimo na (ne)delu, uključujući tu i jednu predugu i nepotrebno detaljnu scenu mučenja (kojoj impakt fali zato što nije naročito maštovita, nenamerno je smešna, a žrtva je – neki nebitni epizodista).
Dakle, teško da je plod neveštine ili neznanja što je Refn napravio film o NULI od čoveka koji je upleten u osvetu za smrt DŽUKELE KOJA JE I TREBALO DA BUDE SKENJANA, pri čemu wannabe-osvetnici nisu mnogo bolji od onih kojim bi da se svete – pri čemu se (SPOJLER!!!!) ta osveta čak i ne sprovede u delo nego i osvetnik i njegova karikaturalna majka najebu a zlikovci ostanu na nogama.
            Postoje dve opcije da se objasni zašto je ovaj film takav kakav je. Verovatnija, da se Refn malo zaneo u fetišizaciji Goslinga, crne i crvene farbe, i ovoliko eksperimentalnog odmaka od naracije u okvirima (uslovno govoreći) komercijalnog filma. Prostačkije rečeno, Refn kao da je hteo da glumi artsy-fartsy umetnika u kontekstu nečega što bi inače bila eksploatacija, odnosno B-movie at best. 
Pritom je svesno i dosledno redukovanje ama baš svega do nivoa ikone, postera i poze promašeno zato što mu ovde nedostaje mitološka matrica koju je, kao alibi, mogao da potegne u VALHALI, pa tako sve te pompezne poze, značajni pogledi, pregnantne ćutnje itsl. bivaju izduvani i plitki jer im nedostaje bilo kakva zaleđina. Prosto, smešni su. Da i ne govorim o tome da je u VALHALI imao najvećeg živog glumca u glavnoj ulozi – dok ovde, ipak, ima samo Rajana Šotku (eng. Gosling).
            Druga opcija je – da je ovo ustvari PARODIJA na revenge flicks. I mada mi izmiče ZAŠTO bi se jedan reditelj Refnovog ranga bavio tako nečim, bojim se da film daje previše argumenata za razmatranje ove opcije. Mislim, dajte, da li se od nas stvarno očekuje da za ozbiljno shvatamo onu Šotku kao JUNAKA? Ili čak i kao anti-junaka? I sve one zamišljene poze, gde značajno stoji u senkama, ili pored kitnjastih ograda, zamišljen kao da posle dugog zatvora veruje da će napokon početi da kaki? 
            A njegova groteskna keva? A čitav taj edipovski ugao, uključujući neverovatno kretensku scenu na samom kraju, sa ulaskom u mamu? A Šotkin penis envy prema starijem bratu? A njegov odnos s onom kurvom? A scena makljaže sa zlikovcem, koji njime obriše patos? A ona scena mučenja? COME ON! Refn izvrće sve naopačke! Dekonstruiše! Razara! Ismeva? 
Sve – uključujući i tu prevaziđenu, staromodnu potrebu publike za katarzom, ili nekim prividom smislenog, zadovoljavajućeg završetka. Na to Refn se lukavo smeška i veli: E, pa, gospodo, evo vam patka, tj. Šotka!
A neki se još i primaju… Što se tiče moje ocene – užasno je nezahvalno numerički oceniti ovaj film. Iako je on slab, u suštini, on je slab na načine zanimljivije nego što je to dostižno mnogim OK filmovima, koje pogledaš, umereno se zabaviš, i ubrzo zaboraviš. ONLY GOD FORGIVES je teško zaboraviti: 
ima tu previše moćnih prizora i slika (zahvaljujući Lariju Smitu, koji mu je perfektno uslikao i BRONSONA), i dobre muzike, i linčovskih dronova – ima tu previše ghoulish spoja crne i crvene – previše skoro-hororične atmosfere da bih baš na ovome trenirao strogoću. Film je možda iritirajuće glup, prazan i uninvolving na planu "zapleta" i "likova", ali su zato bombone za oči prvoklasne!
Na kraju krajeva, ovo je još jedan dokaz nečega što odavno slutim i tvrdim: da u Refnu čuči najmanje jedan horror masterpis, i molim se za dan u kome će ovaj da napokon režira i jedan čist HOROR film – pa makar u njemu statirao i ovaj nesrećni Šotka. Tim pre što je horor po prirodi stvari bliži mitskom i arhetipskom, i daleko je otvoreniji za formalne i stilske egzibicije sa razaranjem narativa i pričanjem kroz čiste slike i zvuke, bez napornih razumskih intruzija.
Do tada… samo Ghoul oprašta ovo slepo crevo, ovaj ćorsokak, ovo glupiranje, i moli se da Refnu dođe do pameti da ova vrsta eksperimentisanja ne vodi nikuda gde vredi ići...