петак, 25. март 2016.

LEVIATHAN: THE STORY OF HELLRAISER AND HELLBOUND (2015)

  
***(*) 
3+

Ukupno osam sati – da, to sam kazao, OSAM SATI – četiri i po plus tri i po, posvećenih Barkerovom originalu i njegovom genijalnom, nepravedno potcenjenom nastavku, u dva povezana filma: Leviathan: The Story Of Hellraiser i Leviathan: The Story Of Hellbound Hellraiser II! Šta tu ima da se ne voli – ili da se preporučuje? Ili jesi ili NISI!
Formalno gledano, ovo je „talking heads“ dokumentarac – ne čekujte ne znam kakve formalne i autorske intervencije: ali zato očekujte da čujete maltene svakog člana ekipe oba filma, uz nekoliko sumnjivih izostanaka, od kojih je naravno najveći i najbolniji Barkerov. On je, valjda, bio previše bolestan, nemoćan i/ili nedostupan onih dana, pa se u filmu ne javlja ni glasom ni stasom, osim kroz poneku sličicu sa snimanja itsl.
Kažu tvorci: „During the time of production Mr. Barker was unwell and committed to other projects.“ Aha, imao preča posla nego da priča o svom najboljem filmu i, uz KNJIGE KRVI, najvrednijem nečem na šta je svoje ime ikada stavio. Ešli Lorens, koliko znam, nema čak ni taj alibi, da je bolesna; valjda joj je ispod časti, ili joj dosadilo da bude „skrim kvin“ (kao da je pa ikad bila nešto drugo, i da je iko zna izvan Helrejzera)! Whatever!
Ipak, i bez njega, i bez nje, u filmu su praktično svi ostali koje biste mogli poželeti da vidite i čujete: Bob Keen, kreator maski, i još tuce njegovih pomoćnika u tom poslu; Tony Randel, reditelj nastavka, i Peter Atkins, scenarista; 
Christopher Young, koji objašnjava kako je nastao jedan od najboljih horror skorova ikada komponovanih; Robin Vidgeon, direktor fotografije koji je nadahnuto ovekovečio sve te nezaboravne prizore sa vizijom koja napadno nedostaje nastavcima, počev već od trećeg...
A tu su, naravno, i glumci. Neizostavni, uvek lucidni i pametni Pinhed, Doug Bradley

ne baš lepo ostarila a nekad preslatka Imogen Boorman
a prijatno iznenađenje je to što su čak i ozbiljni glumci pristali da govore o svojim ulogama u ovim splaterima – 
jer tu su i Andrew Robinson, Kenneth Cranham („I have to see, I have to know!“) i sjajna zla maćeha/kraljica, Clare Higgins.
            Ovde ima toliko mnogo zabavnih i vrednih svedočanstava, detaljnih koliko samo najveći fanovi mogu poželeti – a ako niste fan prva dva Helrejzera, ne znam kako ste uopšte zalutali na ovaj blog (verovatno Guglom)!

Da, ima malko previše duvanja u Barkerovu svirajku (jao, kakav genije, jao, kakav vizionar, jao, divan mladić, jao ovo ono) – i to nije loše kao takvo, jer on jeste i to (bio, u to vreme o kojem govore ovi), ali postaje repetitivno kad baš svaki od nekoliko desetina učesnika mora da doda svoj panegirik, često identičan onome koji smo čuli tri minuta ranije.   
Izlišno je reći da maratonsko trajanje podrazumeva da vas zaista zanima Helrejzer i da želite da znate SVE o njemu; ovo svakako nije namenjeno prosečnom konzumentu dokumentaraca pa ni prosečnom horordžiji, jer ovo traži nešto više znanja, posvećenosti, pažnje, koncentracije... Ali, oni koji s time priđu ovom SM-maratonu, biće nagrađeni.
S obzirom na suštinsko ograničenje „talking heads“ forme kao vizuelno prozaične, reditelj je učinio solidan napor da slikanjem učesnika, montažom, i sporadičnim insertima (uključujući neke ekskluzivne snimke sa samih snimanja) oživi materijal koliko se to može.
U tome se nije najbolje snašao: ipak tu ima ponavljanja, gubljenja fokusa, brbljanja (moglo se ponešto od razgovora i odbaciti, nije morao sve da natrpa), ne baš idealne organizacije materijala, više je to „rambling“ nego što valja. LEVIJATANU nedostaje tematsko-formalna čvrstina i preciznost kakvu, recimo, ima jedan drugi maratonski EVERYTHING & EVERYONE dokumentarac, Never Sleep Again, posvećen SVEMU što ste uopšte mogli poželeti da znate o serijalu A NIGHTMARE ON ELM STREET (mislim da ga nisam prikazivao na blogu, ali evo sad ga preporučujem; odličan je!).
Ipak, ono što mu fali na formalnom planu, film itekako nadoknađuje na polju DUŠE: ovo je pre svega plod entuzijazma svojih tvoraca, a entuzijazam nepatvoreno zrači i iz većine intervjuisanih učesnika. Jasna je njihova posvećenost i radost, pa i čast/privilegija što su bili deo takvih klasika i tako unikatne vizije. 
Tokom svih osam sati trajanja vidi se njihova ljubav prema onome što su uradili, i zasluženi ponos. To zaista imponuje, isto kao i iskrenost s kojom se osvrću na razne probleme u nastanku i recepciji prva dva filma, uz povremenu zajebanciju na račun daljih, daleko slabijih nastavaka.

Dakle, tu su i anegdote, i kurioziteti, i ogovaranja, i sitna koškanja, i povremeni dublji, pametni uvidi u teme i ideje tih filmova, i sve to zajedno –uz gorepomenute ograde- svakako vredi overiti. Ne mora u jednom cugu.