понедељак, 28. новембар 2016.

DRUŽINA DARDANELI – Pavle Zelić i Dragan Paunović


Serijal DRUŽINA DARDANELI
Epizode Poljubac leptirice & Zločin na Svetskoj izložbi

Scenario: Pavle Zelić 
Izdao: Sistem Komiks


„Radnja ovog serijala se odvija u Srbiji, pred kraj nekog drugačijeg 19. veka. U zemlji pošteđenoj tragičnih prevrata i iscrpljujućih ratova, vlada sveobuhvatajuće 'zlatno doba', ali kako to biva, gde je svetlost, tu je i senka. Senka zasad još nevidljiva, ali očigledna službama i pojednicima koje sebi daju za zadatak da je odagnaju i onima se druge strane, koji bi da počnu sa ovim malim prkosnim narodom, a onda mrakom zastru i ceo svet.“
Ovako u uvodu prvog albuma najavljuju ovaj strip serijal (za sad izašla dva albuma, izgleda da ih planiraju još, ali ne zna se koliko) u kojem se variraju fantazije o nikad zaista realizovanom „zlatnom dobu“ Srbije, po uzoru na Skrobonjin serijal za Lagunu u kojem Tesla statira i naslovima pruža brend nejm koji se lakše prodaje, a u glavnim ulogama je zapravo špijunski i policijski i tajkunski polusvet (jer Lagunini čitaoci hoće da čitaju o sebi srodnim strastima, a ne, zaista, o skoro nadljudskim genijima, koje je uostalom teže i zamisliti i uverljivo opisati).
Ovakve maštarije i priželjkivanja (eh, šta bi bilo da je bilo, al bi nam bilo milo ono što se babi snilo, itd) razumljive su u društvenopolitičkom i uopšte duhovnom kontekstu današnjeg, možda i najgoreg perioda u novijoj srpskoj istoriji u pogledu nacionalnog identiteta i ponosa koji su u Srbiji srozani, spoljašnjim i unutrašnjim faktorima, na najniže grane. S jedne strane ovaj „mali prkosni narod“ pečatiran je kao genocidan i zločinački zbog svoje borbe protiv slobodoljubivih i nadasve demokratoljubivih nenaoružanih islamskih fundamentola, katoličkih neonacista te šćiptarskih terorista i trgovaca drogom i belim robljem. 
S druge strane kolonizovan je (prkosan, ali mutav i pasivan) od strane zapadnih, istočnih, bliskoistočnih i dalekoistočnih robovlasničkih krvopija, a s treće – na vlasti ima kamarilu karikaturalno nesposobnih i trapavih zlikovaca koji su stranim nalogodavcima nadasve odani. Ovim kvislinzima date su odrešene ruke da budu, privremeno, glavne siledžije u školskom dvorištu, barem dok strancima ne završe posao, a onda – pravac đubrište istorije sa kojeg su pacovski izgmizali još pre četvrt veka i nikako da skviknu jer only the good die young, all the evil seem to live forever.
Ukratko, u Srbiji u kojoj je šljam isplutao na površinu a krem ili zaćutao (rezigniran i deprimiran), ili ućutkan (cenzurom, gubljenjem posla, skrajnutošću ove ili one prirode) ili oteran u inostranstvo, razumljivo je postojanje i popularnost ove vrste fantazije niščih, poniženih i uvređenih o (nacionalnoj) moći, o slavi, o veličini – ako već ne o sadašnjoj (nepostojećoj i u dogledno vreme nezamislivoj, šta god o tome govorili MMF i njegov PPP – picousti papetmasterovani pion), a ono barem o davno-prošloj, ili još lepše, izmaštanoj...
Enter Pavle Zelić, autor Peščane hronike i miljenik svih Politikinih izdanja (od samog dnevnog lista Politika, gde je redovni gost, preko Politikinog Zabavnika koji veoma voli i često objavljuje njegove priče, pa do časopisa za žene Bazar itd) da o srpskoj slavi mašta sledeći izrazito zapadni, engleski patern, odnosno „Ligu izuzetnih džentlmena“ tako što će u alternativnu Srbiju s kraja 19. veka smestiti gomilu ovdašnjih ali i evropskih „džentlmena“, uz poneku ženu i/ili životinjku, za ukras.
„Oni su iz klasične književnosti i iskorišćeni su na način na koji je to učinio Alan Mur u svojoj Ligi izuzetnih džentlmena, jednom od najpoznatijih stripova svih vremena. Smatrao sam da je taj koncept veoma dobar i da ga možemo primeniti na junake iz naše književnosti, kao što je Mur to učinio s junacima iz britanske literature,“ kaže Zelić OVDE. Šta, dakle, imamo u ovom beogradskom bosanskom loncu? Tu je pre svega časni starina, Hajduk Stanko iz romana Janka Veselinovića koji nosi njegovo ime, pa lepa Koštana iz istoimene drame Bore Stankovića, vampir Sava Savanović iz novele „Posle 90 godina“ Milovana Glišića, bivši upravnik zatvora u Istambulu Karađoz iz „Proklete Avlije“ Ive Andrića i veoma inteligentan jazavac iz pripovetke „Jazavac pred sudom“ Petra Kočića (!). Grupu sastavlja Vukašin Katić, političar i intelektualac, lik iz Vremena Smrti Dobrice Ćosića (!), a pomaže im i ruski agent – grof Vronski iz Tolstojeve Ane Karenjine.
Zadatak ove družine tajnih agenata je da spreče planove austrougarske i nemačke ekipe u kojoj su Old Šeterhend, Jozef K., Halef Omar i dobri vojnik Švejk, a neočekivanu pomoć će im pružiti i Dama s kamelijama, kao i Pop Ćira i Pop Spira. Sve se vrti oko zapetljancije vezane za stvaranje vojske poslušnih vampira tako što će se iz balkanskih vampirskih grobova kopati leševi/vampiri, iz njih se vaditi „leptirice“, i pomoću njih laboratorijski širiti zaraza tj. stvarati vojska dece noći...
Nekoliko je problema sa ovim konceptom, ali navešću samo 2-3. Pre svega, iz aviona se vidi da je ovo prenatrpano likovima – tačnije rečeno: imenima/pojavama, jedva skiciranim, jer nema na 46 strana ni mesta ni vremena da iko tu stvarno zaigra kao lik. Sve ove face koriste se kao „ready made“ isečci, makazama povađeni iz konvencionalne kućne biblioteke (odnosno školske lektire), i onda pomerani tamo-vamo uz oveštale prvoloptaške poštapalice i uzrečice. U toj gužvi stvarno je nemoguće stvoriti karakter koji ne bi bio dvodimenzionalna karikatura.
Čak i Koštana, recimo, u stripu mora da okolo, po ulicama i kafanama i drugim javnim mestima šeta skoro gola-golcata (sa mikro "odeždom" koja bi posramila i neku 21-vekovnu fuficu tijekom večernjeg izlaska, a kamoli ženu s kraja 19. veka), kako bismo je na prvi pogled „prepoznali“ kao kafansku pevaljku i igračicu, jer ako bi nedajbože hodala zakopčana u haljini i kaputu a ne praktično gologuza i golosisa, ne bi se iz aviona videlo da je to Koštana. Feminista u meni će ovom prilikom snažno stegnuti vilicu kako ne bi i ovog puta kazao koju o tretmanu ženskih likova u domaćem žanrovskom stripu i žanrovskoj književnosti koji je, ukratko, ispod degutantnog – a i što bih trošio vreme i trud na to kad prosečnom patrijarhalnom balkanskom čitaocu takav tretman ne da neće smetati nego ga neće ni registrovati kao nešto problematično, pa prema tome, dabogme.
Još problematičnije u ovom konceptu jeste što, uh, kako da to što nežnije sročim... koncepta ovde teško da ima u nekom ozbiljnijem smislu reči. Ovi likovi su nabacani zbrda-zdola, maltene kao da je Zelić s drugog kraja sobe bacao pikado u pravcu svojih polica sa knjigama pa onda uzeo one koje su strelice pogodile i iz njih izrezao „junake“ za ovaj spomenar iliti, narodski rečeno, scrapbook.
„Naravno, uzor za ovaj pristup u mešanju postojećih likova iz književnosti i njihovo smeštanje u altrernativnoistorijske okolnosti je Alan Murova iz 'Lige izuzetnih džentlmena', ali pored naših likova i domaćeg šmeka 'Družina Dardaneli' donosi još mnogo toga novog i autentičnog", tvrdi scenarista u jednom od brojnih intervjua koje možete naći na netu. 
E pa, dozvolite da podsetim, Ligu izuzetnih džentlmena sačinjavaju Mina Haker iz Drakule Brama Stokera, Kapetan Nemo iz klasika Žila Verna 20.000 milja pod morem, Grifin, nevidljivi čovek iz istoimene knjige H.Dž. Velsa, doktor Džekil (i njegov skriveni Hajd) iz novele R. L. Stivensona, i Alan Kvotermejn iz Hagardovih Rudnika kralja Solomona. Ukupno petoro njih.
Svi ovi likovi koje je Mur odabrao potiču iz dela koja su međusobno srodna i po žanru i po svetonazoru i po etitjudu i po epohi i po umjetničkom dometu (ja bih ta dela nazvao PP: pametnoidni palp, tj. visokokvalitetna popularna proza sa nagoveštajima pameti ali bez prodorne inteligencije i slojevitosti koji krase vrhunsku književnost). Ukratko, ovi junaci se mogu vrlo smisleno i koherentno zamisliti kao pripadnici istog sveta, kao ljudi koji dele i vreme i mesto i misli i nazore – kao ljudi koji zaista mogu da sede u istoj sobi a da to ne bude previše nakaradno. U istoj su ravni.
Međutim, Zelićevi „džentlmeni“ (i dugonoga zavodljiva skoro-gola „lejdi“) su nahvatani na bućkalo, s koca i konopca, i ta proizvoljnost i nekoherentnost u samom korenu ove avanture nešto je preko čega se teško može preći sa uključenim mozgom. Dobrica Ćosić (holy fuck!) i Karl Maj i Kafka i Petar madrfaking Kočić i Jaroslav Hašek i Aleksandar Dima jr. i siroti u-grobu-igra-kao-čigra Andrić, svi u istoj čorbi! Come ON! I povrh svega još i taj smešni jazavac koji bi možda imao smisla da je ovo neka luckasta groteska a la Žan Pjer Žene (ili barem strip o Velikom Bleku) – dakle da konceptualno može da se nekako uklopi i opravda, ali ne, ovo nije ta vrsta luckaste, samosvesno blesave i dosledne groteske nego je samo nedokuvana dosetka tipa: „Hej, zar ne bi bilo kul ako bismo ubacili još i...“
Pa, ovaj... ne bi. Anything goes nije dobar recept ni za gulaš ni za čorbu; zapravo, nije dobar nizašta.

Kao što ni engleski recept nije baš mudro previše doslovno prepisivati u srpskoj kuhinji – što se ovde vidi ne samo u preslikanim (ali nedomišljenim) konceptima, nego čak i u povremenim engleskim frazama kojima ovi „naši“ džentlmeni govore, kao npr. kad na str. 7 neko usklikne: „Ne razumem. On je šta?“ On je šta? U srpskom? Hau jes not! HE'S WHAT – može da bidne, jer postoji u živom engleskom jeziku. On je šta – ne postoji u srpskom, i to niko ovde, čak ni idiomatski, nikad (a naročito ne potkraj 19. veka) ne bi kazao. To je, prosto, predoslovno prepisivanje stranih uzora, kao svojevremeno kad je Ivan Nešić imao likove koji govore „Prokleti kuropušče“ ili „Ah, ti majkojepče!“ (samo što je Nešić to barem koristio u jednom dosledno rekreiranom amerikofilskom hronotopu).
            A od ove sumnjivo sklepane družine trpi i zaplet, koji je isto tako prenatrpan i nejasan. Takav je i crtež, previše usitnjen i nepregledan, jer Paunović je bolji ilustrator (dakle, crtač) nego stripadžija (što će reći: pripovedač slikom), a uz to su mu ruke vezane i tim scenarijem koji prosto zahteva da se na određeni, ograničeni broj strana natrpa previše toga. Jedan od gorih (tj. boljih) primera toga jeste borba sa vampirima na str 32. koja se, nakon pokliča srpskih seljaka sa sekirama i vilama: „Napred, narode moj!“ odradi, bukvalno (verovali ili ne) u JEDNOM kadru (donja trećina stranice) gde u širokom planu vidimo više detalja masakriranja, ali već u sledećem potom – borba je već okončana! Na sličan način se rešavaju i neke situacije u II albumu...

            A u njemu, pod naslovom Zločin na Svetskoj izložbi, s jedne strane su heroji „Družine Dardaneli“: Hajduk Stanko, Karađoz, grof Vronski, Sava Savanović, Jazavac Petra Kočića i Vukašin Katić, kojima pripomaže Nušićev Jovanča Micić (!), naš agent u Parizu. S druge strane su Fantom iz opere (vrlo slabo i neupečatljivo dizajniran ovde - ali to uostalom važi i za nememorabilnog našeg Savu Savanovića u Paunovićevoj generičkoj verziji, koji izgleda kao tamo neki statista iz 30 Days of Night a ne kao legendarni one&only srpski vampir), Gregor Samsa iz Kafkinog „Preobražaja“ (napisanog 15 godina POSLE Svetske izložbe, mada je to manji greh u odnosu na to koliko je Kafka fundamentalno neprikladno nalepljen u ovu družinu, pa još, apsurdno, na strani zlikovaca), Raskoljnikov, pa čak, u ničim izazvanom kameu, u prologu, i Džek Trbosek (kojeg ubiju odmah, na drugoj stranici stripa).   
Najava kaže: Pariz 1900. godine. Fin de siècle u senci Ajfelove kule, na najčuvenijoj Svetskoj izložbi svih vremena, u gradu koji je zablistao kao nikada ranije niti kasnije, je pravo vreme i mesto da se simbolički poveže novi i stari vek, a granica realnog i mogućeg istanji ili potpuno izbriše. Alternativnoistorijska iščašenost stvarnosti skoro da nije ni potrebna čudesnim palatama i paviljonima u kojima su ljudi šetali kroz čistu naučnu fantastiku, ispod neba ispunjenog balonima i cepelinima...
            Drugi deo ove – za sada je nejasno kolikobrojne serije - Zločin na Svetskoj izložbi nešto je manje slab od prvog: kadriranje je bolje, stripovskije, Paunović kao da je naučio ponešto o jasnijem pripovedanju slikama, iako je scenario i dalje previše natrpan i sve je zbrzano, tu se se leti s mesta na mesto, s kraja na kraj Evrope, a da čestito ne znamo ni kako ni zašto i opšti utisak čitanja oba albuma jeste da je Zelić uzeo količinu radnje iz jednog prosečnog popularnog romana koji bi normalno „disao“ na jedno 400-ak strana, i onda to sve natrpao na 40-ak strana stripa. Kao u onim stripizacijama poznatih književnih dela u kojima se kroz radnju PROTRČAVA, koja imaju prepoznatljivo lošu dinamiku jer se oseća da je scenarista imao obavezu da širu i slojevitiju priču uprosti i zbrza na manje prostora nego što ta priča izvorno zahteva. Zbog toga se ovde može govoriti o uspelim ili manje uspelim detaljima, pojedinostima, epizodama, scenama, ali ne i o uspehu na nivou celog dela.
Čak i pojedine dobre ideje trpe zbog toga, kao npr. scena u pariskoj kanalizaciji gde horde od nekoliko stotina hiljada pacova nagrnu na naše „junake“ (na str. 21) u jednom lepom, velikom kadru na preko pola strane fino dizajniranog podzemlja – a onda se naši s njima obračunaju očas posla, u tri zamaha, odnosno tri sitna kadra na dnu te stranice (kao da ih je napalo samo desetak pacova a ne skoro-apokaliptični slapovi živog, gladnog mesa), i dok si reko „Jazavac pred sudom“ – oni na sledećoj strani već stoje u nekom gornjem hodniku i ćaskaju kao da ništa nije bilo... I sve tako, u tom stilu...
Ili kasnije: genijalna Kafkina novela o otuđenosti jednog neuspešnog čoveka od sopstvene porodice (i univerzuma) poslužila je Paunoviću kao povod za fino osmišljenu i nacrtanu lavkraftoidnu monstruoznost čoveka-bube koji voajeriše skoro-pornografsku, nepotrebno eksplicitnu karačinu Koštane i Vronskog (!). Šteta samo što cela ta epizoda služi samo kao povod za vizuelnu egzibiciju jer je narativno besmislena: ako ideš da špijuniraš i osluškuješ i osmatraš, onda se maskiraš da budeš neupadljiv, neprimećen, nevidljiv – ne ideš u virkanje kroz prozore kao ljigavo pipkasto čudovište!
Drugi album je zabavniji, dinamičniji, sa više vizuelno bogatih set-pisova i lokacija, s boljim crtežom en generale, ali se okončava na frustrirajući način, time što nije nimalo zaokružen, nego intrigu koju smo dotad pratili prekida ne sa „kraj epizode“ (odnosno: „sredili smo ih – ali u zadnjem kadru vidimo, još nisu gotovi!“, kao na kraju I dela) nego sa „nastaviće se“ – ne dajući nikakvog odgovora oko zavere oko koje se sve vrtelo. Kao da gledaš krimić u kojem na kraju ne znaš ko je ubica, niti zašto.
Za čije babe zdravlje su ubijani nekakvi špijuni i trboseci po Evropi (uključujući i jednog našeg – da ne spojlujem kojeg), i kako je Raskoljnikov od metiljavog studenta sa sekirom postao najveštiji evropski plaćeni ubica koji očas posla doaka Džeku Trboseku i KO je taj mračni tribunal koji iza svega stoji (sa nekom petparačkom i idejno/dramaturški vrlo sumnjivo-zvučećom skicom za motivaciju) – e, to će saznati samo oni kojima ovo sve nije bilo dosta nego požele JOŠ.
Nekom „nastaviće se“ a nekom, vala, „kraj“.