петак, 27. април 2018.

INCIDENT IN A GHOSTLAND (2018)


**(*)
3-


            Novi horor Paskala Ložijea nije ni blizu kvalitetima i žestini njegovog MARTYRS – ali je barem *uzdah olakšanja* vizuelno zanimljiviji i gledljiviji nego njanjavo-zaboravljivi THE TALL MAN (eh, da; u međuvremenu sam se malko ohladio od pohvala iskazanih u tom rivjuu). U suštini, INCIDENT IN A GHOSTLAND je jedan duboko nedomišljen, čak glup film koji bi hteo da bude pametan a ne može i ne ume, pa se zato vadi na vizuelne bombonice i nešto (nedorečenog, prilično besmislenog) brutalnog horora.
            Prvi kadar filma je krupni plan fotke H. F. Lavkrafta, preko koje se javljaju njegovo ime i datumi rođenja i smrti, a zatim i otkucani komentar, otprilike “What an awesome, terrific writer! The best!” U potpisu, 15-godišnja wannabe spisateljica horora i naša glavna junakinja koja sa sekom, koja mrzi horror, i sa mamom koja joj povlađuje, putuje u staru i zlokobnu tetkinu kuću („Hej, ovo je kuća Roba Zombija!“ glasi jedna od promašenih, škripavih horor referenci) gde će im se uskoro desiti nešto gadno, tj. „incident“ iz naslova.
            I već od tog prvog kadra počinju problemi. Kao prvo, „Ne uzimaj uzalud Lavkraftovo ime, da dugo poživiš na zemlji.“ Ako ćeš već da ga prizivaš, i slikom i imenom i rečju i referencama – bolje bi ti bilo da to ima jakog smisla i opravdanja. Ovde toga – spojler: NEMA. Ni u najavi.
            Još gore, klinački komentar koji se otkuca preko HPL slike zlokobno nagoveštava klinački odnos ne samo prema ovom Velikanu, nego je simptom infantilnog, površnog odnosa prema hororu uopšte. Jer, Ložije (koji je sam samcit, bez ičije pomoći, i napisao scenario) bi zapravo hteo da se pravi pametan, i da narodu ponudi nešto kao meta-horor. Nažalost, taj meta-aspekt filma je skoro potpuni promašaj.
            Kao prvo, njegova junakinja je premlada da se ozbiljno shvati kao horor spisateljica; njen etitjud je predvidivo (za te godine) klinački površan. Njena fascinacija Lavkraftom nije mnogo dublja od raznih internetskih goth pozera i šminkera kojima HPL-ove knjige služe kao dekor za poziranje sa flašicama apsinta i kitnjastim prstenjem a ne kao materijal za dubinsko iščitavanje.
            Njene deluzije veličine (koje nam film explicitno, in vivo prikazuje) da postane nešto kao ženski (pa još super-sexy) Stiven King i da već negde u poznim dvadesetim iza sebe ima desetak horor bestselera, itd. takođe su površne, nezrele i besmislene za ozbiljno promišljanje.
za svaku antologiju generičkih naslova

            Njena fantazija o tome kako joj se na jednom partiju za piskarala ukaže Veliki HPL lično, od krvi, mesa i nakaradne protetike (glumcu koji nimalo ne liči na Lavkrafta nalepili su lažnu donju vilicu i jagodice, pa sad izgleda kao nešto između akromegalika i čoveka slona!) i daje joj vrhunski kompliment, da ne treba da promeni nijednu reč u svom novom romanu jer je savršen – to je neprijatno za gledati na više nivoa: transfer blama ponajviše zbog reditelja koji je smatrao da je ta scena uopšte važna za bilo šta osim da glavnu junakinju učini još većom kretenkom nego što je dotad izgedala (iako njegov etitjud ni prema njoj ni prema žanru nije satirično-parodičan, barem ne namerno)!
Lavkraft u Ložijeovoj izvedbi

            Na kraju – SPOJLER! – film sugeriše da je „incident“ koji zauzima ceo film zapravo poslužio kao okidač i presudni činilac da naša spisateljica od wannabe gotičarke sa plišanim Ktuluom kao obaveznim delom prtljaga postane Prava Stvar, odnosno Stefanija Kralj po slavi, a Ljubica Veštić (Love Craft) po kvalitetu. Pre svega, odbacimo taj kretenski oksimoron kao prećerano fantastičan – naime, neko ko piše lavkraftovsku prozu ne može računati na kingovsku popularnost kod rulje, tj. ne možeš imati i jare (sa hiljadu mladih) i pare koje idu uz infantilnu „stravu“ koju King isporučuje lopatama za nezrele mediokritete ovoga sveta.
Kucam na pisaćoj mašini a ne na kompu jer sam tako cool
            Zatim, naivno je, glupo i bez ikakve veze sa hororom u književnosti i na filmu, naravoučenije da je horor „incident“ presudan za nastanak horor pisca. Dapače, istina je dijametralno suprotna: svi pisci horora u istoriji imali su prosečne, normalne živote bez većih trzavica horor prirode. Naravno, imali su uobičajene životne oluje koje sve nas spopadaju, porodične gubitke i tako to, ali niko od njih nije se susreo sa Čudovištima koja su mu život preokrenula u Jednoj Noći Čistog Razumorazarajućeg Pakla, ili bilo šta tome slično.
            To je vulgarna ideja, suštinski glupa, jer se zasniva na klišeu onih koji o hororu ne znaju ništa: da su horor pisci neke duboko traumirane, pomerene osobe koje moraju stalno naživo da proživljavaju Pakao i Užas, da se kidaju u ne znam kakvim košmarima, što u snovima što na javi, kako bi mogli da stvaraju to što stvaraju. Da, ružne snove poneki jesu imali (npr. Lavkraft) – ali ništa više od snova. I to znaju svi koji su čitali Poetiku horora i moje pogovore ediciji „Poetika strave“ i svi koji bar nešto malo znaju o horor autorima.
Pijuckanje s Lavkraftom
            A ova plitkoumna mudrolija bi trebalo da bude nešto kao finalni udar, pančlajn, naravoučenije, poruka filma, šta li – jer baš njome se on završava. A ja kažem – pffft, koješta.
            Scenario je kriv još i za neoprostivu nedokuvanost ne samo na planu idejnosti nego i elementarnog plota i motivacije i logike zbivanja: jer, mi ovde ne znamo ni ko su nam ove ubice, ni zašto izgledaju kako izgledaju (jedan je retardirana grdosija, nešto između Lederfejsa bez maske i onog pedofila iz Alone in the Dark; drugi je ružni muškarac s perikom i u ženskoj odori za kojeg tek na kraju otkrijemo da nije žensko) ni u kakvom su međusobnom odnosu (braća? ljubavnici? tata i sin? ortaci?) ni zašto rade to što rade baš tako (upadnu u kuću, ubiju majku a ćerke muče) ni otkud tolika opsesija lutkama, ni kako im je uspelo da već u prethodnim nedeljama pobiju tolike ljude u okolini, budući da se kreću u napadno upadljivom vozilu (nekakav klovnovski, nakićeni, šareni, kendimen kamionet-prikolica).
            Postoje detalji koji kao da su nasumice ubačeni: recimo, naša spisateljica dobije menstruaciju, premijerno, baš uoči „incidenta“. Čemu to? Sugestija da je njeno postajanje Ženom i postajanje Piškinjom (zahvaljujući toj noći strave? ali, hej, ona je to snažno htela i činila i pre toga!) jedno te isto? Ali, fuck, stani malo, grickaj čipi-čips i reci mi, polagano, u kakvoj je jebenoj vezi jedno s drugim?
            I zašto debela grdosija njuška međunožja ovih curica? Šta ga privlači, a šta odbija? Nejasno je da li ŽELI one koje su se već zadevojčile (zašto?) – ili one koje još nisu? Koja je poenta njegovih pokušaja da od njih pravi lutke? I ako već voli da se igra mesom, čemu onda gubljenje vremena s lutkama od plastike i gume (desetine i desetine njih)? Da nacrtam: ne tražim ja SVE da mi se objasni, dovoljni su i hintovi, ali psihologija, motivacija i modus operandi ovih zlikovaca previše su extremni, a nedorečeni, neubedljivi i besmisleni da bi se sami od sebe skockali.  
Lepo je to, kao „popunite rupe“, „upotrebite maštu“, „neizrečeno i neodređeno je strašnije“ – ali fuck, malo više konkretnosti i konzistentnosti bi pomoglo a ne odmoglo u ovoj konkretnoj storiji. Njeni značajni morbidni i košmarni potencijali bili bi još snažniji da ponašanje, izgled i sve oko ovih manijaka ne deluje potpuno nasumično!
            Plus, storija je nepotrebno opterećena gimik-deonicom u sredini, koja omogućava twist pred kraj, a ta deonica nije zaista pametno niti smisleno opravdana (tj. nevredna je učinka i „smisla“ koji se njome proizvodi). I, ponovo, njome se naša spisateljica svodi na psiho-lujku, mentalno nestabilnu – kao i svi ti horor pisci, je li, jer zar bi normalan čovek uopšte pisao horor? Naravno da ne, to sve poremećeno i bez kontakta sa stvarnošću! Reko mi moj komšija Sima! A i u filmu nam spisateljica kaže: „Napisala sam ovu knjigu da ne bih poludela.“ Eto. Horor žanr objašnjen u jednoj rečenici.

            Dobro. I zašto onda 3- za ovu plitkoumnu budalaštinu od storije?

            Pa, delom zato što sam po prirodi nežan i čovekoljubiv i plemenito-velikodušan, delom na kredit za minuli rad, a delom, nezanemarljivim, zato što je ovo film u potpunosti posvećen hororu, od prvog do poslednjeg kadra: nije ovo triler ili drama ili teen komendija maskirana u horor nego, bato, film strave i užasa koji roka iz svih oružja (uglavnom sirovih, visokokalibarskih, čak i kad puca na komarce!) a i to mora u današnje krizno vreme da se poštuje.
            Plus, njegova fetišizacija lutaka, lutkica, papeta, marioneta, harlekina i srodnih lutkolikih andrmolja zaista je neviđena u dosadašnjoj istoriji horora – mislim, neviđena u ovolikoj meri, s ovolikom raznovrsnošću dollsploatacije. I kad smo kod toga, umesto uzalud dozvanog Lavkrafta mnogo bi smislenije bilo da su prizvali Ligotija, papetmastera – ali Ložije verovatno nije ni čuo za njega, ili možda nisu njegovi producenti, pa su išli na siguricu, s autorom koji nema blage veze s ovim zapletom.
            Zaista, eye-candy vezan za lutke i lutkiranje je vrhunski; fotografija i scenografija su odlični i memorabilni, a atmosfera je gusta i pregnantna žešćim ugođajem nepredvidive i iracionalne morbidnosti. povrh toga, scene jurnjave, borbe i akcijanja sa manijacima brutalne su, gadne, krvave i imaju impakt, što retko danas u hororu biva. Dobro, impakt bi bio jači da su likinje čvršće, ali fuck, jedan je MARTYRS, izgleda, i to više nećemo videti tako lako.
            Na kraju krajeva, nešto sam pozitivniji prema ovom nedelu zato što su i njegovi nedostaci plod smelosti da se ide neutabanim stazama, da se bude drugačiji, originalan, samosvojan itsl. Uvek ću više ceniti nekoga ko, kao Ložije, tvrdoglavo gura nešto svoje (pa makar to bio i fetišizam izubijanih, krvavih, podbulih, izmodričastih žena) nego da se dodvorava masi kliše-storijama i situacijama. Ovde su njegove težnje bile uglavnom misguided i protraćene na jedan duboko poludupasti film, ali ona polovina tog dupeta koja valja – vredi zbog nje potegnuti do bioskopa!
            Dakle, film sam u bioskopu i gledao, što svakom fanu horora preporučujem; u ovom trenu nije dostupan organima piratskog gonjenja pa me, molim, ne gnjavite potraživanjem linkova i torenata.
            Inače, glavna sporedna glumica (igrala seku glavne junakinje) gadno se posekla zadnjeg dana snimanja u jednoj od bezbroj scena lomatanja kroz staklo i po staklu – toliko da je ozbiljno zasekla svoje mlađahno lišce (vidi sliku). Zaista šteta. Nije lepo. Tim pre što i poster filma prikazuje slomljeno i razbijeno žensko lice...  
Ovo nije maska, ovo nije šminka...

Možda će ovaj „incident“ (bolje reći: ozbiljan i neoprostiv propust u bezbednosti na setu) opametiti Ložijea i odvratiti ga od dalje eksploatacije ženske patnje i mučeništva i okrenuti u pravcu istinski lavkraftovske, kosmičke strave i srodnih, suptilnijih oblika horora. Krajnje je vreme da odraste i prestane da se igra sa ovim lutkama, da ih baca okolo i razbija...